Dritura – kup dalmatinskih brega 5 km 700m D+, 700 D- Petra Kulić

Dritura je druga utrka, od njih ukupno tri, iz “kupa dalmatinskih brega”. Prva je bila Štamparija, a zadnja koja se tek treba održati Sinjal. Sve tri utrke su kratke i slatke! 🙂 Specifične po tome što se u relativno kratkoj kilometraži dosegne značajan uspon. Gotovo pa skyrunning.

Za razliku od Štamparije, Dritura je skoro u pola kraća, ali strmija. Naziv Dritura dolazi od one „drito“, što samo može značiti vertikalu. I to opasnu!

U 5km smo skupili 700m uspona, međutim ta se visina dosegne u prvih 1,7 km, dok je preostalih 3,2 km u pravilu spuštanje. Uspon je zaista vertikalan, ponegdje sipar, ali veći naglasak na položenu stijenu koja dobro drži tenisice, reklo bi se da je trenje izvanredno!

Stoga je organizator već u info mailu napisao upozorenje: „Obavezna oprema je samo mobitel. Vodu ćete imati na vrhu Kozika, ali preporučujemo da nosite i svoju. NIJE dopušteno da nosite bocu/bidon u ruci jer na usponu ima par mjesta gdje trebate koristiti obje ruke, tako da koristite ruksak ili pojas.“

Prijave za one koji to nisu učinili ranije, start i cilj smjestili su se pored izvora Studenac na Mosoru, pod vrhom Kozik, tj. Sveti Jure.

Na utrku smo išli ekipa iz AK Okit Vodice, Neno (Ostojić) i ja kao pridruženi članovi s kontinenta. S obzirom na malu kilometražu ovaj put sam umjesto ruksaka uzela samo pojas compressporta, a Neno – ništa! U kombiju je cijelim putem od Pirovca do Mosora bila zafrkancija na temu kilomtraže, jer što je to 5 km za nas. Nisam bila hrabra kao Nenad, s obzirom da sam u petak ujutro odtrčala Puntijarku s tada već umornim nogama i popodne dodatno rasturila kvadre na mtb-u u svrhu prijevoza gradom kojih 20-ak km. Već u petak sam znala da će biti izazov hodati iduća dva dana, s time da su me u subotu čekala 2 treninga (lagano trčanje i plivanje) i onda Dritura u nedjelju. Sad bi se Bili lupio rukom o glavu 🙂

Utrka u organizaciji meni najdražih Dalmatinaca (uz one iz AK Okit Vodice), Sikira. Sve je bilo besprijekorno, dočekali su nas nasmijani, dragi i zamaskirani, s krafnama, kolačima, vege i mesnim orzom kao okrjepa nakon trke, čajem, pivom i vinom koji su se hladili u prirodnom bazenu, smijeh i start!

Bio je poseban gušt uspinjati se vertikalom, vrijeme je bilo idealno (neki su čak izgorili, kažu od previše gledanja gore), poneki tračak straha od visine iza mene (zaostale još iz penjačkih dana), a onda Sv. Jure i greben! Ajme ljudi moji, taj osjećaj gore na grebenu, trčanja po tom kamenu, pogled koji imaš ispred sebe. Da nije bilo trke, tamo bih neko vrijeme samo stajala, a onda trčakarala po grebenu s jedne na drugu stranu 🙂 Silazak tehnički zahtjevan, ali puno manje vertikalan od uspona. Naganjanje sa Zrinkom (Deur Šarić) mi je bio poseban gušt, da nije bilo nje vjerojatno bih bila puno sporija i udovoljila kvadrima koji su cijelo vrijeme vrištali i zapomagali.

Nakon toga druženje, čašica razgovora sa svakime, čašica vina, malo klope, puno sunca i nešto vjetra.

Prekrasan dan, divno druženje i divna utrka! Tko nije bio, svakako vrijedi posjetiti, ali imajte na umu da primaju samo 60 trkača pa treba biti brz s prijavom. I da, nemojte misliti „ma što ću za 5km ići u Dalmaciju“, jer to je sve samo ne 5km. 🙂