La vita e bella u 24 sata Ivančice

Već dugo nisam odradila nijednu utrku, jer stiglo je tako neko čudno vrijeme. Zapravo, jesam i to underground utrku – transverzalu Medvednice tzv. 1 M, ali kako sam bila u trenažnom procesu s puno kilometara i uspona nekako mi je ta trka došla teško da nisam bila nešto posebno zanesena da o njoj pišem.

Vikend 24.4. bio je rezerviran za utrku na Fruškoj Gori od cca 85 km i 3000 i nešto metara uspona, ali u skladu s tim nekim novim vremenima utrka je otkazana za 9. mj pa se poziv Marka Dugandžića da sudjelujem na utrci 24 h Ivančice koju organizira njegov klub SRD 315 Sjeverozapad učinio kao pun pogodak. Odmah sam počela razmišljati o potencijalnom Everestingu, Marko je rekao da sigurno mogu skinuti ženski rekord staze (11 puta) pa koliko god on vjerovao u mene, imala sam osjećaj da pretjeruje s tim rekordom, jer je staza po tehničkim karakteristikama zaista zahtjevna, a još uključuje i nespavanje. U dogovoru s coachom Bojanom Grbićem ipak sam malo smanjila strasti i planove na 8 – 10 uspona odnosno 12 – 15 sati na nogama, ovisno kako ću se osjećati, jer koji tjedan kasnije idem odraditi dužinu od 90 km pa je coach zaključio da će mi ovo biti dovoljno.

S Tadejom Krušec prije starta

Nisam o utrci znala ništa, osim da većina ide po stazi “Konj” koja ima 2,7 km i 630 m uspona. Najviše me bilo strah da u noći ne ostanem sama, jer nakon nekih bliskih susreta sa životinjicama u zadnje vrijeme po šumskim putevima, ne mogu reći da mi je bilo svejedno.  🙂 Dogovorila sam s Nikolom da idemo skupa, jer ionako poanta nije bila u utrkivanju, nego biti na nogama 12 do 15 sati. Bojan je samo predviđao koliko bih uspona mogla odraditi. A ja iskreno nisam imala pojma.

Zalazak sunca

Dan utrke, budim se u 4h ujutro kako bih odradila posao od 8 h (radim od kuće pa rano sjedam za računalo), malo odspavala pa se bacila u kuhinju na pripremanje hrane za utrku. Od spavanja naravno ništa! U kuhinji se peklo, blendalo, mutilo, sve je u tom trenutku bilo prefino: slane palačinke od crvene leće + namaz od avokada, masno proteinski smoothie, datulje punjene netom pripremljenim kikiriki maslacem, zobena kaša s chia sjemenkama, kikiriki maslacem, agavinim sirupom u koje sam nasjeckala jagode i posula borovnicama pa ću kasnije dodati banane. Spremanje opreme, naravno čeka se mog muža koji “5 do 12” kupuje štapove u Keindl sportu 😀 i na start stižemo u zadnji čas! A na startu se traži mjesto više za parkiranje, sve puno automobila, ljudi, zadnji se još prijavljuju, a ja se sve čudim koliki je broj trkača/luđaka. Uglavnom, zapanjena sam brojem trkača!

S organizatorom Markom Dugandžićem

Pozdravljam Marka, Tadeju Krušec, druga poznata lica, a Nikola mi odmah dobacuje da će on sa mnom kad padne noć, za sad ostaje s Lottom. Oblačim se do kraja i start. Pretičem skupinu ljudi kako sam krenula odostraga i nekako mi je baš lagano. Izvlačim u trku štapove i gledam kuda ide staza pa pratim ove ispred mene, neke s vremenom pretičem, a na vrh dolazim za nešto manje od 40min, gore kod doma pravi tulum pod palicom Iggi Vaggi, fotkanje i natrag dolje. Nizbrdo se spuštam s još jednim trkačem za manje od 30 min, mislim da smo čak u ovom spustu prestigli dvojicu trkača, koji su po svemu sudeći izgledali kao braća, a koji su u brdo otišli kao da nema sutra pa mi je odmah palo na pamet da su biciklisti. Kako ih mimoilazimo dovikujem im “dečki, je li ovo neka taktika ili ste biciklisti pa ne znate trčati nizbrdo?”, a kad ono pogodak, dečki su biciklisti i nizbrdo idu sa štapovima, nešto malo brže od brzine hoda. Kasnije doznajem da voze za neki švicarski klub, drže rekord od 13 uspona, a sad planiraju napraviti 16. Prvi krug gotov, javljanje na pult, pusa Nikoli i Lotti pa natrag gore. Uzbrdica je zaista strma, ali sad znam stazu i gdje treba ići, planinarske markacije rade neki oblik serpentnina, dok brdo dopušta da idete drito gore/dole, ali tako više trošite noge. Morate dobro gledati ispred sebe da ne zalutate za nekim, ako želite pratiti stazu, a pogotovo nizbrdo.  U mojoj glavi je zacrtano 8 uspona, a kada ih odradim vidjet ću koliko je sati i onda odlučiti o još 2 uspona, a jako ih priželjkujem kako bih odradila preko 6000 uspona. Iggy (kasnije i drugi volonteri kojima ne znam ime) na gornjoj stanici kod doma bodri, navija i navuče ti osmijeh na lice uz zvukove izvrsne muzike. Gore srećem Tadeju i njezinu prijateljicu, vadim lampu, jer sad je već toliko pao mrak da mi za spust treba lampa, a kad ono lampa ne radi 🙁 Nisam je u cijeloj strci stigla isprobati, iako baterije su bile kupljene, ali ne i umetnute u lampu pa mi Tadejina prijateljica posuđuje lampu i spašava me. Tadeja dovikuje da otkad sam ja to brža od muškog dijela ekipe i da me Nikola neće moći pratiti pa neka dođe gore grijati se. 🙂

Prvi uspon s Iggi Vaggi

Moram priznati da je lijepo biti brži od muškog dijela ekipe, mislim da mi se to do sad nikad nije dogodilo 🙂

Iako su mnogi otišli odmoriti kako je pao mrak, na stazi je još uvijek ostao dovoljno velik  broj trkača da je lampica bilo po cijeloj stazi. Nizbrdo se spuštam bez štapova, ako ne gledam pred sebe odvede me na tu drito nizbrdicu i opominjem sebe da moram paziti, jer mi se noge previše troše. Negdje tamo u 3.krugu biciklisti su me stigli i počeli mi raditi razliku, a ja sam si postavila u glavi da samo pratim njih, da ne zaostajem previše za njima, ali opet da ne pretjerujem. Spuštam se dolje, a Nikoli govorim ako ne želi sa mnom da ne mora, jer na stazi ima dovoljan broj trkača. Nikola nesebično odlučuje biti mi support kod auta, spavat će na refule, puni lampu baterijama, dotače mi što treba, pokušavam jesti, ali već ne ide, ništa od one slasne krute hrane, čak mi ni smoothie ne paše, ali tjeram se. Razmišljam kako je posebno lijepo trčati dok pada mrak i po samom mraku, noć je bila vedra, mjesec gotovo pun i sjetim se osjećaja na DUT-u. Pomislim kako se upravo sad osjećam jednako kao tada, nije mi previše teško, na stazi ima trkača koji su došli ostvariti neke svoje ciljeve, međusobno se bodrimo i pozdravljamo. Pomislim kako je moj život zaista lijep! Kako krugovi prolaze i bliži se ponoć sve mi je teže, jer budna sam od 4h ujutro, moje vrijeme za spavanje je od 20h do 22h , a to je već odavno prošlo. I pomislim, ma to je samo kriza sa spavanjem, proći će, samo peglaj. Neke pauze su trajale duže, neke kraće, još uvijek mi biciklisti nisu previše odmaknuli. Ali sve teže mi je nizbrdo trčkarati bezbrižno. Osjetim desnu petu, već pomalo kvadre koji počinju boljeti pa ih Nikola malo izmasira pri spustu. Glavni problem je hrana koja mi u obliku smoothija sve teže ide pa pijem samo Tailwind koji mi je ekipa (Ivana, Marko i Luka) ekspresnom dostavom dopremila iz Sportbox-a. Negdje tamo oko 3h ujutro na stazi je nastalo zatišje, nikoga ispred mene, nikoga iza mene, znam da su biciklisti ispred mene i još možda par ljudi, ali ih ne vidim i baš u taj tren se oglasi neka ptica radi koje sam poskočila. Zaključila sam da je ptica da tako olakšam sama sebi i nastavim dalje. Nizbrdo postaje sve teže, jer jako je puno puta prijeđeno po stazi pa zemljani dijelovi uz vlagu postaju lagano blatnjavi uz to se izmijenjuje kamen, korijenje i šoder (da je bar sipar pa možeš ugaziti petu, ali po ovome možeš samo kliziti). S obzirom na veliku količinu padova u zadnje vrijeme odlučujem biti oprezna, iako bi mi štapovi pomogli nizbrdo i rasteretili kvadre, ako krenem padati sa štapovima neću se moći dočekati na ruke (provjereno!) pa odustajem od štapova nizbrdo.

Zora na Ivančici

Oko 5 sati počinje pjev ptičica i razmišljam kako nagovještaju da se dan budi i da će se uskoro početi razdanjivati, a kada se krenulo dizati sunce tako je sve više trkača bilo na stazi. Prekrasno je to iščekivanje sunca i buđenje prirode! Mnogi dobacuju koji mi je put pa se krenu hvatati za glavu kad čuju brojku, lijepo je čuti tolike pohvale nakon mukotrpnog treniranja cijele zime. Odrađujem 8. uspon i sad već svi naveliko navijaju za mene, da prestignem bicikliste, ali ja još uvijek držim za sebe da je max 10 uspona ili 15 sati. Za 8 uspona s pauzama mi je trebalo cca 11 i nešto sitno sati. Kada sam u tom trenutku pri spustu pogledala na sat, bila sam presretna, jer sam znala da ću iduća 2 uspona odraditi do max broja sati.

Još malo 🙂

Svi koji su noć prespavali krenuli su po stazi kao da je ljeto, a ja šuškavac nisam skidala, prvo sam razmišljala da se prevučem, ali rekoh ma neću za 2 uspona. A bilo mi je jako jako hladno. Kako nisam mogla jesti i unositi dovoljnu količinu kalorija u tijelo, koje je na takvom usponu i spustu trošilo nemilice, dovelo me do toga da se cijeli dan nisam mogla ugrijati. Penjem se još dva puta, društvo mi pravi trkač Nino koji je dio noći odspavao i odlučio po danu hvatati postolje, neki dobacuju da su se kladili, da ne mogu završiti samo s 10 uspona, ali trening plan je trening plan. Na 9. usponu sam baš jako blizu biciklistima, a onda u 10. putu Nikola i ja zaboravljamo na toliko bitno masiranje nogu od par minuta i osjećam ih netom nakon što sam otišla. Taj zadnji put idem najlaganije što mogu i završvam za 14 i pol h. Ukupno 57.4 km,  6381 m+, 64143- neizmjerno sretna i puna emocija da sam čak i koju suzu ispustila, jer mislim da je ovo nešto najveće što sam do sad postigla.

10 puta, finish!

Nikola koji je cijelo vrijeme bio na startu je postao nestrpljiv i zaključio da će odraditi utrku za vrijeme koje mu je preostalo. Neki su me nagovarali da se prošetam još koji uspon tijekom dana, jer sam završila relativno rano ujutro, ali nije to poanta i ne bi to bilo to. Tako da su sad neki ciljevi ostali za iduću godinu pa ako bude sreće možda se i ostvare 🙂

Svježa kao rosa u zoru! 😀

Hvala treneru Bojanu Grbiću na ovakvom uspjehu, jer on je taj koji slaže treninge, kombinira, a u končanici ja samo odrađujem i pritom uživam.

A neizmjerno hvala mom suprugu koji cijelu noć nije spavao, bodrio, zapisivao prolaze, točio izotonik, masirao koljena i sve drugo što je trebalo!

Mnogo poznatih lica koje dugo nisam vidjela, neki poput Marije Vlačić su potegli čak iz Istre, bilo vas je baš sve gušt vidjeti na stazi i poslije se s nekim družiti u prostoru starta/cilja.

Moj mrgud i ja

Što se tiče organizacije, moram zaista pohvaliti SRD 315 Sjeverozapad – pa ljudi vi ste nevjerojatni! Dakle, cijelu noć i dan biti budan kao što je bio Marko Dugandžić i to na relaciji parking – vrh pješke, raditi atmosferu, svi dečki gore na vrhu koji su navijali, puštali muziku, radili atmosferu, fotograf Rudhy koji se popeo i spustio 4 puta 😀 kako bi uhvatio ove lude trenutke. Nema vam ravnih, od DUT-a se nisam ovako dobro osjećala na stazi i veliko vam hvala na tome! Najbolji ste!

Pohvale svima koji su se odvažili iskušati se u ovoj utrci, a pogotovo pobjednicima i rekorderima!

Ako već niste posjetili ovu utrku, moja je preporuka da je za iduću godinu svakako stavite u svoj kalendar, neovisno koji broj uspona došli odraditi.

Cijelu galeriju fotografija možete pogledati na sljedećem linku:  https://www.facebook.com/media/set/?vanity=315sjeverozapad&set=a.4209420122470311

Facebook komentari
28. travnja 2021.