Promina trail je treća utrka u sklopu Dalmatinske trail lige, utrka iznad Drniša, na planini Promina. Ujedno i utrka na kojoj sam sama sebi ostala dužna prošle godine, jer sam ju odtrčala, za svoje pojmove i sposobnosti, izrazito loše.

Ove godine je staza nešto izmijenjena, dužinom, ukupnim visinskim usponom i s manje makadama. Dakle, poprilično teža od prošle godine i prava poslastica! 🙂

Kao i prošle godine, start utrke bio je na Gradskom trgu Poljana u Drnišu, dok je cilj bio kod planinarskog doma Promina, gdje su nas divni domaćini noć ranije ugostili i dočekali s jelom i pilom.

Već ujutro kad smo se probudili na Promini ostali smo iznenađeni koliko je sunce ugrijalo i koliko je toplo. A tek je rano jutro! Kako li će tek biti kasnije?! Prošle godine se Neno smrznuo u sobi u kojoj je spavao, toliko je bilo ledeno, ponegdje je bilo snijega, na startu nešto sunca, ali i dalje prohladno. Sljedeći zaključak bio je da ćemo pomrijeti na stazi od vrućine. Tada je to bila samo šala, na kraju se ona pretvorila u realnost.

Ovaj put smo se spustili na start svojim autom, jer je kombi iz doma išao dosta ranije u odnosu na start, a htjeli smo se lagano spremati, bez žurbe i stresa. Stigli smo dovoljno ranije da preuzmemo startne pakete, pozdravimo se s ekipom iz AK Okit Vodice, Sikirama i drugim dragim ljudima. I start!

Nakon prolaska kroz grad, asfaltnim dijelom ulazi se u prirodu na travnati i makadamski teren. Uvijek nastojim krenuti laganije, ne prebrzo da se prerano ne umorim. Nekad mi to uspije nekad ne. Osjećala sam se dobro i trčala sam nekim svojim tempom, prvi muški i Eva (Tušar Suhadolc) s njima odpičili su, iako smo ih još uvijek vidjeli ispred, malo pored mene malo ispred mene Ziggy i Ivana (Vrvilo). U nekom trenutku Ziggy (Vedran Ugrin) je zaostao za nama, odmah sam pomilsila „nadam se da mu nije već sad zlo“ :), a nas dvije nastavile trčati skupa. Prvo Ivana ispred mene pa jedan dio ja, htjela sam je pustiti, jer ne volim kad mi netko diktira tempo odostraga ili „puše“ za vratom, tko god bio, muško ili žensko. Ali kaže Ivana da joj odgovara tempo.

Izmijenjuju se borova šuma, naselja, sela, kamene formacije, mlada borova šuma, … u nekom trenutku, na nekoj uzbrdici odlučim izvaditi štapove, jer pomislim kad su već tu zašto da umaram kvadricepse. Još od 2 tjedna ranije me zeza i iliotibijlani, nastojala sam ga ubit masažom i obukla ¾ tajice compressporta prisjećajući se da mi coach Žic uvijek govori da taj dio kad boli mora biti na toplom i prekriven.

U tom manevriranju sa sklopljenim štapovima, koje i dalje ne znam koristiti kako treba niti mi je to ušlo u naviku (na Imber trailu sam sama sebi obećala da više ne idem bez njih na utrke s velikim usponima, makar ih samo nosila na leđima) Ivana me prestigla, ja nikako rasklopiti štapove, a onda kad sam ih rasklopila kratko uzbrdica pa ih odlučim ponovno sklopiti. Tako sam nekoliko kilometara pa bih ih držala u jednoj ruci, ali sam onda zaključila da su mi toliko vremena oduzeli sa stalnim sklapanjem i rasklapanjem da je bolje da ih držim skroz otvorene, a sklopit ću ih tek kada vidim da slijedi jaki down hill.

Prvih 10ak km sam se osjećala sjajno, međutim kako su sati prolazili tako je temperatura zraka rasla, dobar dio staze smo bili izloženi suncu, srećom sam imala šiltericu i naočale, međutim to me nije spasilo. Na svakoj okrjepi sam se polijevala vodom po glavi, popila bih vode i ne bi mi bilo dovoljno koliko je bilo vruće. A svaki dašak vjetra je bio pravi spas!

Mislila sam da sam ponijela dovoljno tekućine, još me Neno (Ostojić) zeznuo i rekao da što će mi tih pola litre, da mi je ruksak ionako pretežak. Poslušala sam ga, iako sam duboko u sebi znala da ću požaliti. I naravno da jesam! U nekom trenutku sam ostala bez vode! Trkač iza mene je čak uopće nije imao, nego samo izotonik pa sam odlučila da ću nekako morati izdržati i štedljivo piti izotonik.

Ovaj put sam bila oprezna da slučajno ne bih fulala stazu kao što sam to uspjela prošle godine, međutim ove nije bilo previše vjetra (nažalost), staza je bila puno bolje označena i stvarno se nije imalo gdje fulati. Iako, moram napomenti da se narančasto crne oznake/trake na drveću nisu najsjajnije vidjele i bilo bi bolje da su bile klasične crveno bijele ili fluorescentno narančaste. Na stazi su bile fluorescentno narančaste zastavice i one su bile izvanredne.

Prošle godine mi je u lošem sjećanju ostao spust niz sajlu, jer me bilo strah i bila sam užasno spora. Ali znala sam što me čeka i odlučila sam je ovaj put brže proći i opustiti se. Samo sam se bojala da trkač iznad mene, kojem se noga znala omaknuti i ponijeti ga na drugu stranu ne padne na mene, ali sam ga valjda lijepo zamolila da pripazi. Okrenula se leđima i balansirala, imala sam i rukavice za štapove, iako bi bile bolje rukavice za cijelu ruku, no sajla je bila uspješno savladana!

Nakon sajle slijedio je novi dio staze, jer se prošle godine išlo na široki i skroz trčljivi makadam, dok je ovaj puta bio tehnički zahtjevan teren.

Moram priznati, koliko god da se ne znam služiti štapovima, da su me spasili! Ni u jednom trenutku nisam osjetila kvadricepse! Kad bih pokušala bez njih, jer kao kratak je uspon, ma to je takva razlika ljudi moji! Ne da se uopće usporediti. Mnogi kažu da se na tako kratkim stazama ne trebaju koristiti štapovi, ali mislim da to ipak nije točno, osobito ako idući dan ne želiš dignuti sve 4 u zrak (kao što ja nisam, nego odradila skoro 90km bicikla sa 700 m visinske). Naravno, ako si toliko utreniran da možeš odraditi trčanje na usponu kao Nikica (Smolić) ili Golub (Pešić) 🙂 onda ti štapovi definitivno ne trebaju, ali moje tijelo se još uvijek prilagođava na sav taj sport i kilometre s kojima ga bombardiram tako da su me štapovi zaista spasili.

Na putu do zadnje okrjepe uspjela sam pronaći potok s vodom i stati, politi se vodom i popiti par čaša. A onda nikako doći do zadnje okrjepe koju smo čak mogli i vidjeti, ali je nakon toga slijedio dug spust kroz opožareni dio staze s rastućim zelenim travkama i ljubičastim cvijetom borovnica (prekrasno za fotku koju nisam uspjela uhvatiti), nakon toga uspon pa opet skretanje na makadam i sve si mislim jesam li uopće na dobrom dijelu staze, iako vidim narančaste oznake, jer mi nekako u mojoj nimalo trekerskoj glavi nije bilo jasno da bi dom bio na tu stranu i samo čekam tu okrjepu da se napijem vode, jer sam po ne znam koji put dehidrirala! Nakon okrjepe opet vertikalan uspon, pitam volonterke je li dugo taj uspon i koliko ga ima, a kažu one meni ma samo tu prvi dio, krenem bez štapova, a kad sam se popela imala sam što vidjeti – uspon i samo uspon! Vadim štapove i oslanjam se o njih, sanjam o vodi u cilju (mislim si ma kakva piva! toliko sam dehirdrirala da bih se, inače zimogrozna, bacila u neko jezero da ga ima) i sad sam već totalno iscrpljena od tog sunca. Usponu nikad kraja, priroda je zaista prekrasna, ali nikako doći, a to su bila zadnja 2km. I na vrhu napokon volonteri! Kažu sad slijedi spust pa cilj. Ubrzam da što prije dođem i napijem se vode! Prije cilja čeka Mićo i snima s videom, nije siguran jesam li ja ili nisam, opalilo i njega sunce 🙂 ubrzam koliko sam mogla i cilj! Treća po redu! I napokon voda!

Cijelo vrijeme na stazi sam mislila gdje je Zrinka i koliko je iza mene, za Dianu sam znala da nije u formi dovoljno da bi me sustigla ukoliko budem trčala u nekom svom ok tempu, ali Zrinka je opaka konkurencija i mogla bi me stić. Na kraju u cilju saznam da je odsutala, ubila ju vrućina, na startu joj još nije bilo dobro…

Nakon što sam došla sebi, nakon što smo odradili dodjelu nagrada, nasmijali se i natočili po čašu nečega, čekamo Nikolu i sad se već brinem, jer ga dugo nema. Provjeravam na zadnjoj KT kad je prošao i računam da bi sad već trebao ući u cilj. Zovem da se nije što dogodilo, ali naravno ne javlja se. Nedugo, eto i Nikole, uletava u cilj, viče odi mi po pivu i više nikad ne idem na Prominu! 🙂

Dan je bio izrazito težak, mnogi su odustali, jer je bilo neprirodno toplo za ovaj dio godine (idući dan sam propisno izgorila), neki su na stazi i povraćali (ne i Ziggy ovaj put :)) koliko ih je sunce opalilo. Zapravo ovo je nekima od nas bio prvi dan tolikoj izloženosti suncu i vrućini i nekima jednostavno nije dobro sjeo.

Svaka čast i sve pohvale organizatoru na divnoj organiziranoj utrci i izrazito teškoj stazi.

Jesam li zadoovljna? Rekla bih da sam svoj dug prema Promini riješila, da sam htjela nisam mogla brže radi uvjeta na stazi i općenito trenutnog način života bez odmora. Oduševljena sam učinkom štapova, jer sam za razliku od dana nakon Imbera ovaj put baš izrazito guštala na biciklu!

Ako se pitate kako izgleda priroda iznad Drniša, ovdje je fotogalerija gdje se možete uvjeriti da iduće godine svakako trebate doći na Prominu.