Reversa ➡️ Traversa 💪 A za mene i Blatersa 😅🙈 99,30 km i 3500m+ 🏃‍♀️

Reversa ➡️ Traversa 💪 A za mene i Blatersa 😅🙈 99,30 km i 3500m+ 🏃‍♀️

Ima tog nečeg u životu što baš i ne ljubiš mnogo (blato u ovom slučaju), ali si to svjesno priuštiš. Staza je do ovog tjedna bila gotovo suha kao barut, ali je vrijeme odlučilo u zadnji tren drugačije. Kiša je padala neumorno cijeli tjedan, a mi smo svaki dan nekoliko puta škicali prognozu i najavu za subotu od ponoći pa nadalje. Vjerujem da Blatersijanima ovo nije nikakvo blato, ali već i ptice na grani znaju da nisam obožavatelj. Ok, sad sam već toliko treninga odradila na Medvednici u svakakvim uvjetima da mi je od blata mrskije ipak naletiti na divlje svinjice. Iako su mi simpatične, priča ima ovakvih i onakvih pa nikad ne znaš što je zapravo istina.

Plan o polasku mijenjao se iz tjedna u tjedan, odluka je na kraju pala da krenemo oko ponoći iz Zeline (naravno da smo s tim planom kasnili… hmhmhm pitajte se do koga je 🙂 ), Nikola ide sa mnom po noći, a kad svane ja pičim dalje sama, on u auto koji smo prije starta ostavili na Hunjki. Dan prije radim popis stvari onako organizirano, možda najorganiziranije do sada. Svjesna sam da mi kruta hrana radi veliku nepriliku, ali je i ovaj put stavljam na popis dajući joj zadnji put šansu. Plan sa spavanjem: buđenje u petak u 3,30 h, futing, posao od doma od 5h do 13h (hvala šefu i kolegama na razumijevanju!) pa spremanje i onda od cca 15h spavanje do cca 21h ili 22h. Eh da, jedno je planirati, a drugo realizirati, sve je išlo po PS-u do spavanja tako da sam uspjela uhvatiti samo 1h. Sreća na tom prevažanju auta prije starta, jer sam uspjela od Hunjke do Zeline nešto odspavati dok je Nikola vozio.

Svinjice su me ove godine fino zastrašile tako da imam već lagani ptsp od šuškanja u prirodi pa opcija da idem sama po noći za mene nikako nije bila opcija. Znali smo da je Nikola, koji se sprema za 100 majlericu i radi drugačiju vrstu treninga, dosta sporiji, ali to je trebalo biti ok da se prerano ne iscijedim. Kada smo krenuli noge su mi bile toliko lagane da sam bila oduševljena. Baš sam se nekako dobro osjećala (hvala mom coachu Bojanu)! Već na makadamu nakon Zeline u mrklom mraku oglasila se neka životinja prilično dubokim glasom, rekla bih opet svinjica čisto da nam ubrza korak, a ja razrogačila oči, progutala knedlu i mislim si ma što mi ovo treba! Drugo je utrka pa ima ljudi na stazi, ali ovo… odmah šaljem Bojanu glasovnu poruku da je ovo prvi i zadnji put! Paralelno mislim na Mateja Ivančića koji je u istom trenu sam samcat na Velebitu i dere svojih 140km pa pomislim kako je Eva Tušar Suhadolc sama prošla slovenske planine, bivajući sama danima, divim vam se ljudi!

Čim smo prošli dio makadama nalijećemo na blato i počinje rock’n’roll! Cijelo vrijeme smo proveli u priči pa sam zaboravila na životinjice koje su svugdje negdje oko nas, u lokvama kraj kojih prolazimo plivaju žabice, tu i tamo iskoči koji miš kojeg smo prestrašili našim lampama. Dodatno nas usporava što se GPS gubi, a na ovom dijelu staze su dosta loše markacije pa koliko god da se sjećam dobrog dijela staze noć je i sve mi izgleda drugačije. Problem mi počinje stvarati hrana koju opet ne mogu jesti (želatinasti gel teksture kao džem i Bite me kolačići), a nisam imala dovoljno tekućine (Tailwind) da bi mi bila samo ona dovoljna. Znam da moram jesti, inače ću se ugasiti u kakvoj god formi bila, silim se, gutam skoro pa bez žvakanja koje mi radi pravu muku i već vidim da će s time biti problema. Prolazimo stazu lagano, oko 4h se već lagano čuju ptičice, a kako se jutro budi pomislim kako zapravo volim biti u šumi po mraku i doživjeti buđenje dana, osim tog dijela sa zastrašujućim životinjama. 🙂 Nikola negoduje, jer sam mu rekla da do Hunjke ima manje od 30km, ali po satu se sve više čini da će ispasti baš toliko. Kad se već lagano razdanilo ostavljam Nikoli lampu, poljubac i pičim dalje sama. Ubrzo dolazi Hunjka pa Toranj i onda je skoro sve nizbrdo i Podsused – pola staze.

Imala sam neki cilj u glavi što se tiče vremena u kojem bih htjela završiti stazu, ali kako je padala kiša tokom tjedna, taj plan je pao u vodu i bilo je bitno odraditi trening. Opet, htjela sam doći u Podsused za 7h računajući da sam s Nikolom bila zaista spora i da imam još toliko za odraditi s više visinske natrag.

Kako sam prošla Toranj i spuštam se prema Grafu, čujem jak zvuk životinja u trku i paralelno auto, šaljem Nikoli poruku da me sve više strah svinjica koje su zauzele stazu 2, a Nikola javlja da je to on prošao cestom i da su ovo što sam čula bile svinjice tako da ih nema na dvojci! Mislim si, e da baš ti znaš da su to te iste 🙂 fućkaljku, koje sam se sjetila tek nakon zadnjeg bliskog susreta, sam pripremila, to je bila jedina obrana ako na njih naletim 😀 U jednom trenu na stazi ugledam lisicu – prekrasno! A onda kasnije još jednu koja je u grmlju pored staze tražila svoj doručak. Stižem do Grafa, spuštam se skroz 8-icom, jer je sve nizbrdo pa iako je staza duža od gps traga/navigacije neću se umarati, Ponikve pa ulaz na dvojku i nema svinjica – jeiiijj! Bizek, voćnjak, cesta, nalijećem na prve Traversijanere pod vodstvom Nikole Jurića, pozdrav Bokiju i Podsused za 7h! Nikola je morao na posao pa mi je drugi ruksak ostavio kod Luke Brezinščaka koji je pratio svoju Martinu i Bokija. Presvlačenje, pranje zubi, Luka mi pomaže sa stvarima, Dinko fotka, Stanislav me požuruje da krenem natrag i za cca 12 minuta krećem u drugi dio staze. Sad sam već poprilično umorna, ali čak i na uzbrdicama pokušavam trčati pa makar polako. Susrećem Kurdiju na 2-ojci koji je isto trčao Reversu – Traversu. Nadam se uhvatiti kojeg sporijeg Traversijanera radi traga, jer navigaciju više nemam otkako sam došla u Podsused, a trag ne mogu pratiti ako mislim ići na Pšeničnak, jer nisam njime došla. Susrećem dvoje trkača, pitam koji trag imaju, ali njihov je na 51km pa mi ne znači puno, stanem, gledam na svoj trag i gdje ću skrenuti s 8ice u brdo, pronalazim stazu na satu i uspijevam odraditi preko Pšeničnaka. Uskoro Graf pa Toranj, kod Tornja srećem Adri, Katju i ostale trkače, Dinka koji ide po stazi i fotka, a u taj čas trči s hrpom opreme na sebi kako bi nas uhvatio u trku – Dinko svaka ti čast! Luka mi ostavlja red bull i vodu na Hunjki nakon što je dočekao Martinu i Bokija. Hvala Luki i Dinku na svom supportu tijekom utrke!

Do Hunjke dolazim dosta brzo, ali mi fali hrane, gutati ne mogu, tamo se malo zadržavam, opet nas dočekuje Dinko s fotićem i pičim dalje, sad staza ide uzbrdo pa nizbrdo. Do ovog dijela blata gotovo i da nema, ali onda opet rock’n’roll. Slijedi 35-ica, 1-ica pa 33-ojka i onda cesta pa ubrzo Laz. Za petama sam Adri i ekipi, a Dinko ih dočekuje tako da ih stalno susrećem po stazi. Na tom dijelu staze imam osjećaj kao da je blato još gore, nego kad smo Nikola i ja prošli stazom. Ipak je prošlo 50-ak trkača koji su ga dodatno razgazili. Na nekim nizbrdicama je izazov ne pasti, nemaš kontrolu nad pokretom, a svaki pad može značiti ozljedu pa pazim da ne padnem, jer dosta bi bilo za ovu godinu. Mislim da sam se napsovala za cijelu godinu što se tiče staze. Još jednom cesta i onda dio kroz šumu pa kroz teško blato i onda napokon makadam pa cesta i cilj! Ovaj dio staze nisam prošla u smjeru Traverse i nekako mi se činilo da ima dosta uzbrdice za onoga tko radi Reversu – Traversu. Na makadamu stiščem zube, jer me sad već svaki mišić boli, ali pokušavam trčati čim brže, jer brže trčanje znači i bržu pivu u cilju! 🙂 Još malo po cesti i centar Zeline – ciljjjjj!!!! 99,30 km, 3500m+ 14:12:45! Drugi dio staze sam uspjela odraditi za jednakih 7 sati, s obzirom da sam se u Podsusedu zadržala tih nekih 12 minuta. Cilj postignut.

Trebalo je još odtrčati tih 700m da bude puna 100-tka hehehehe 🙂

Za sve buduće Reversijanere: staza Reversa – Traversa je teža od Traverse – Reverse. Nek me Kurdija ispravi, ako sam u krivu s obzirom da je prošao s obje varijante, ali sad kad sam prošla obje staze mislim da nisam. Opet moglo bi vam teško pasti što kad stignete u Podsused neće biti nikoga i sami ćete morati popiti tu pivu i čestitati si 🙂

Preporuka ženama: ne ići na pedikuru prije blatnjave ultre! 😀