Sea DUT – Dalmacija Ultra Trail 56km 3000m+ 3000m- /dio I. (ono što je prethodilo)

Ovo je tekst o volji, ne odustajanju, motivaciji, izvrsnoj trenerici i koje čemu onako usput.

Krajem prošle godine i početkom ove, na nagovor mnogih, napravila sam pauzu u trčanju u trajanju od gotovo 3 mjeseca. Najviše ikad od prvih trkačkih koraka u 2016. godini. Jedino gdje sam trčala bio je bazen, ali ne može se to baš nazvati trčanjem. Uz to sam odradila prve korake skijaškog trčanja, rolala se u 5h ujutro prije posla u garaži, jer rolanje je dobra zamjena; vozila bicikl, plivala i najbitnije od svega: 2 x tjedno s trenericom Ivonom Jurišić odrađivala treninge snage, propriocepcije, stabilizacije, itd.

Nisam tip koji o utrci piše od “stoljeća sedmog”, ali rekla bih da napredak postignut na ovakav način to zahtijeva. Ozljeda nije prošla, nema koga nisam posjetila ne bih li si pomogla. Nisam od onih koji čekaju da im nešto padne s vedra neba, napravit ću sve što mogu kako bih si pomogla. Marina Gašparić i Physio Vital, masaže, Ukrajinski Rus ili Rus Ukrajinac (vrlo nezavidno u ova vremena), lyapko, sobna plaža dr. Stošića, vježbice za stopala ove i one, sportski ulošci Karl Dietz, vrhunski osteopat Kristijan Žaper, još bolja fizio Vesna Labar Lončarević, fizio Matko Vukmanović, you name it… napravila sam i više nego što sam mogla i vremenski i financijski i psihički. Ni u jednom trenu nisam očajavala radi netrčanja. Ne mogu reći da mi nije teško palo, ali sam pronašla druge fokuse. Osoba sam kojoj ne treba utrka kao cilj da bih trenirala. Jednostavno volim fizičku aktivnosti, volim se kretati, vidjeti napredak, promjenu mišića, aerobnog kapaciteta, a to sve možete i bez trčanja.

Ozljeda nije prošla i odlučila sam negdje u 3.mj lagano početi trčati, bol je bila u granicama, trčanja su bila spora i nisam imala trenera koji bi mi pisao treninge. Bila sam pogubljena, jer nisam tip od neplanskog dana, tjedna, mjeseca i života. Tako funkcioniram. Onda sam složila sama sebi plan, ali s premalo odmora. Ivona je vidjela kako sam u svemu tome pogubljena, a iskreno nisam ni znala koga bih pitala da mi piše treninge, i jedan dan je došla s idejom da mi to bude ona. Objeručke sam prihvatila, jer ono malo vremena što smo provele u gymu je bilo vrlo obećavajuće i vidjelo se da zna što radi. Plan koji smo dogovorile od 5.mj i koji je tada uključivao zaista malo treninga bio je stvoren za PH u trailu na Žumberku od cca 80km. U tom trenutku je to bila moja želja (nimalo realna) s kojom Ivona kao trener nije bila skroz sretna, jer sam još uvijek ozlijeđena, 5.mj je i tek krećemo s programom, a utrka se održava krajem 8.mj što bi značilo da imamo premalo vremena za neki rezultat.

Treninzi su to na koje nisam navikla. Gotovo bez brda, sve ravnica, atletska staza, nasip, dužine na ravnom, dionice i fartlek treninzi u tempu koji ranije nisam mogla zamisliti. Poslije tih dionica bi me peta rasturala (u odnosu na danas kada je tek malo osjetim ili nimalo), ali nisam se dala. Mislim da mi je taj psihički dio prelaska na ravno u tom trenutku najteže pao i trebalo mi je vremena da se na njega naviknem, u konačnici da ga zavolim i počnem u njemu uživati. Prije svakog trčanja morala sam odraditi vježbice za stopala i u tome sam bila ustrajna.

Cijelom tom napretku su pomogle i On running tenisice – Cloudmonster koje su mi dale onu mekoću koja mi je bila potrebna (uz sve druge benefite, istaknute u ranijoj recenziji). Trebalo mi je neko vrijeme da se mentalno s 90% treninga na trailu prebacim na treninge na ravnom. I nije mi ulijevalo povjerenje, jer ono što u svijetu traila obično čuješ je da moraš raditi puno visinske i puno brda da bi bio dobar. Prije Ivone sam prošla fazu puno previše kilometara i puno previše visinske i jedino što mi je to donijelo su: loši rezultati, konstantan umor i općenito nezadovoljstvo omjerom uloženog i dobivenog. U pripremi s Ivonom, jedan vikend sam otišla odraditi dobro mi znanu sljemensku stazu i odapela (potpuno zaboravljajući što sam sve taj tjedan odradila), moje samopouzdanje za PH je bilo na 0, Ivoni sam izrazila sumnju i skoro ostala bez trenerice (potpuno opravdano i to zbog sumnje u nju kao trenera, jer odnos s trenerom mora se zasnivati na povjerenju). Suočena mogućnošću da u svojim pripremama ostanem bez tako kvalitetne osobe i da zaista nemam šansi pripremiti se u par mjeseci s još uvijek bolnom petom za 80km trčanja po brdima, dogovorila sam s Ivonom promjenu plana i odlučile smo probati pripremiti me za DUT  – 56 km i 3000m+, da ga istrčim brže u odnosu na 2 godine ranije (8h 8 min).

Nakon toga sve je otišlo samo na bolje, na treninzima samo počela vidjeti napredak, dobro sam se osjećala, dužine sam određivala u tempo treningu o kojem bih prije mogla samo sanjati. Postala sam snažnija i zadovoljna. Od 7.mj su treninzi postajali duži u smislu kilometraže i jači u smislu tempa. Nekako smo u hodu dogovorile da odradim za firmu B2run utrku (5 km), to će mi biti dobar trening, a Ivona je odredila tempo trke. Nisam ni sanjala da ću moći tako brzo trčati! U svemu tome mi je najviše motivacije davalo što bih uspjela sve odraditi onako kako je Ivona zamislila. U hodu se stvorila ideja da kao trening trku za DUT odradim polumaraton u Novom Mestu. Oni koji me poznaju, znaju da bih ranije rekla da ne trčim po cesti, ne trčim cestovne utrke. Međutim, moj stav prema trčanju se s Ivonom i napretkom promijenio. Zaista volim trčati gdje god!

Kada sam vidjela da je tjedan dana prije polumaratona Ivona ubacila u subotu trail trening odlučila sam se za Sinj trail, jer je trka prekrasna, uživala sam u njoj prošle godine, a ove godine još više! Dogovor je bio da odradim trening i ne izlazim iz 3.zone, ali sam malo pri kraju potegla i zapravo se prvi put usudila ne posustati kad me netko prestiže. Napravila sam svoj PB na stazi koja je za trkača koji većinu treninga odrađuje mimo traila tehnička. Tu sam već dobila samopouzdanje za DUT. Ne znam kako kod vas, ali meni je i taj emocionalni dio i psihičko stanje za utrku vrlo bitno, jer nije bez veze ona “Where mind goes body will follow”.

A onda polumaraton na opet meni nepojmljivom tempu, imala sam užasno veliku tremu, strah hoću li uopće moći istrčati kako je Ivona zamislila. Ova trka je ujedno bila i sjajan uvod u cestovne trke, jer je većina prolazila kroz prekrasnu prirodu i bio je zaista gušt trčati, staza je dosta valovita pa sam i u tom dijelu guštala. I na kraju sam uspjela odraditi trku u dogovorenom tempu i to bez previše muke. Bila sam oduševljena! Polumaraton u Novom Mestu će mi ostati zaista u lijepom sjećanju (hvala Primož Kobe). Dva dana nakon toga javlja mi se Nenad Ostojić da bi sa mnom išao odraditi dionice koje su bile zadane na osjećaj kako se trka bližila, 6 x 1km i na kraju to odrađujem u najbržem vremenu ikad, a Ostojić bježi sa staze nakon 5. dionice 🙂 Nećemo mu zamjeriti, jer većinu svojih treninga odrađujem ujutro, u zoru prije posla, a Nenad nije tip od jutra ni jutarnjih treninga, no bude se naviknuo :).

Nastavak slijedi u drugom dijelu, a tebi Ivona hvala što nisi odustala od mene! <3