Što više trkač počinje nagnjati prema trailu to shvati da svakim danom ima sve više i više opreme 🙂 Nekad su za prvu trku bile dovoljne i cestovne tenisice, a sad već gleda da ima jedne za ultre, druge za kratke uphill utrke, treće za cestu, četvrte za nešto. Naravno, nije na odmet imati i prozračan materijal (kojeg nećeš ni osjećati), a onda i ruksak koji će biti kao saliven. Naravno, ima tu još svakojakih dodataka. I sve to znatno olakšava trčanje, ponekad se bez svega toga može, a ponekad i ne, ovisno o kojim utrkama govorimo. E kada govorim o ultrama ili utrkama s puno visinskog uspona dolazimo do štapova.

U vrijeme dok nisam imala pojma što je trail, za štapove sam znala samo kao dodatak planinarima. Nisam ih nikad isprobala. Također, nisam se bavila skijanjem ni skijaškim trčanjem da bih imala bilo kakvog doticaja i iskustva s njima.

Na svojoj prvoj trail utrci sam vidjela da neki trkači koriste štapove, no ni tada nisam znala što oni točno rade.

Kako sam imala čast prošle godine biti u sastavu reprezentacije RH koja je nastupila na SP u Španjolskoj, Penyagolosa trail od cca 90km i cca 5000 D+ počela sam se o njima raspitivati. Primijetila sam da se naše najbolje trkačice njima ne služe, neke ih čak nemaju niti su ih ikad do sad isprobale. Vodeći se mojom logikom – ne znaju se njima koristiti pa ih neće nositi na utrku, neovisno o dužini i usponima. S muškim dijelom trkača je priča nešto drugačija, velika većina njih na ultrama koristi štapove, znaju se njima služiti na pravilan način, a neki poput Pavle Kruljca koji se bavio skijaškim trčanjem se njima toliko elegantno služe da ih je pravo zadovoljstvo gledati! Međutim, kada pokušate tu istu vrstu elegancije samostalno primijeniti shvatite da to ipak neće ići tako lako.

Neposredno prije same utrke u Španjolskoj nabavila sam štapove, nakon što sam proučila kakve bih trebala nabaviti (marka, model, vrsta, veličina), da bih saznala da moraju biti karbonski i da bi bilo dobro da su sklopivi kako ih ne bih morala nositi u rukama cijelo vrijeme, jer ih na ruksak ionako ne znam pravilno privezati. U tu svrhu sam kod Marka iz Sportboxa d.o.o. pribavila pojas Compressporta koji na stražnjoj strani ima dio gdje se umetnu sklopljeni štapovi. Pojas je od laganog materijala i elastina, ima džepove u koje se ponešto može staviti, lagan je i nemate osjećaj da nosite pojas, više je kao dio trkače majice. Nešto prije same utrke SP-a štapove sam koristila možda par puta na treningu, nitko mi nije pokazao tehniku i nerado sam ih koristila, jer nisam znala kako.

Još jedna zgodna stvarčica za nositi štapove na leđima je torba. Na poprilično siromašnom expu u Španjolskoj sam pribavila i torbu za štapove, kako mi trkači volimo reći Salomonov “tobolac“ koji se prikači na ruksak. Međutim, Salomon je tu verziju ruksaka napravio samo za S-Lab ruksake, a ne za Advance Skin pa ako ste vlasnik potonjeg onda ćete sami morati improvizirati (ja sam skinula nepotrebne crvene oznake s jednog dijela i prišila ih na isto mjesto gdje su izvorno prišiveni na S-Labovom). Na samoj utrci sam na nekim dijelovima bila primorana koristiti se štapovima i dobro su mi došli, međutim nakon te utrke slijedile su ozljede i nije se razvila priča oko štapova.

Iduće korištenje je vezano za Tor des Geantes kada smo Nikola i ja pratili Predraga (Nikolića) i Domagoja  (Krebera) na jednu od iznimno zahtjevnih utrka (340 km, 33000 D+) i odrađivali kraće i strmije uspone što hodajući što trčeći. Međutim, ni nakon toga nisam bila dovoljno uporna.

Uslijedio je DUT gdje bi mi zaista koristili, ali sam pomislila „ma što će mi za tih par uspona“, a sve zbog neznanja i neiskustva. Kako se za DUT radi ozljeda (početni petni trn) nisam pripremila na klasičan način, već više trčeći u bazenu (da, da dobro ste pročitali – u bazenu! :)) sustigli su me grčevi u kvadricepsima na prvom usponu. I onda na svakom idućem. A grčeve nemam. Nikad.

Nakon toga je uslijedila zima, kao i obično s puno treninga i prva značajnija utrka u ovoj godini – Corsa della Bora (57.3 km 2630 D+). Na toj sam utrci htjela vidjeti gdje sam, koliko sam napredovala, budući da mi je ljetni dio sezone zbog ozljede propao. Na utrku sam otišla sa štapovima i tobolcem i obećala sama sebi da ću ih koristiti. I jesam, na nekoj prvoj uzbrdici. A bilo ih je puno više od jedne, negdje ne toliko strmih koliko dugih uspona gdje bih da sam se njima koristila puno duže sačuvala noge i u konačnici bila puno brža. Ali sam u nekom trenutku, kad sam po ne znam koji put zagrabila njima u prazno poludila i vratila ih u tobolac, misleći „ma samo mi smetaju i sporija sam“. Utrka je završila loše iz raznoraznih razloga, ali sigurno je jedan od njih bio nekorištenje štapova.

Nakon toga iskustva obećala sam si da ću poraditi na tehnici trčanja/hodanja sa štapovima. Otvorila sam google pretraživač i shvatila da nitko ne drži takve tečajeve za trail trkače, već da samo postoji nordijsko hodanje. Javila sam se gđi Silviji Zoković mailom u kojem sam pojasnila da mi grupni trening sa šetačima neće puno značiti, već da mi treba privatna poduka. Gđa Silvija mi je izašla u susret i održala privatni sat na ravnom, neravnom i brdovitom dijelu Maksimira. Zapravo, najviše u čemu mi je pomogla jest što mi je objasnila u kojem bi položaju ruke trebale biti i što zapravo ruke rade. A nakon toga je sve na meni, da uvježbam. Jer kao što se uvježbava što dalje baciti ruku u plivanju da bi se dobio duži zaveslaj tako treba uvježbati ruke da štapovi odrađuju aktivnost umjesto nogu.

Međutim, u ovom ludilu života nisam stigla otići vježbati, 2 do 3 treninga na dan, vikend utrke, uz stalni posao, tada i honorarni posao, poneki fuš, privatne obaveze, svakodnevnicu… jednostavno dan je imao premalo sati. I onda je na red došao Imber trail (30 km,  2200m D+  2350m D-). Ponijeli smo štapove i Nikola i ja (u međuvremenu ih je i Nikola kupio, jer ide na 110 km  Istre 100 milja), ali u autu smo zaključili „ma što će nam štapovi, nema smisla, prekratka je to staza, …“. I naravno da smo požalili i pomišljali na štapove koji čuvaju auto nedaleko cilja u Omišu. Usponi su bili izazito strmi i spasili bismo se da smo ih imali. Bili bismo brži i sačuvali bismo noge! Na startu sam primijetila da ih je Jasmina Kavazović  ponijela i pomislila ma samo će je usporiti, što će joj. A nedugo nakon toga joj zavidjela na njima. Idući dan upaljeni kvadri, a treba sjest na bicikl i odraditi poštenu dužinu, a da stvar bude gora i vjetar mi je prkosio i dodatno ubijao kvadre. I pomislim „nikad više, nikad više ne idem na ovakve utrke bez štapova!“

Dva tjedna nakon Imber traila uslijedila je Promina trail (32,20 km,  2117m D+ ). Ovaj put smo i Nikola i ja ponijeli štapove, opametili se. 🙂 Iako i dalje nisam uvela treninge s njima, ostala sam oduševljena koliko su mi pomogli. Zahvaljujući njima prestigla sam 5 muških trkača na stazi, a još da sam se njima pravilno znala služiti bila bih i brža. Taj dan sam imala osjećaj u nogama kao da nisam trčala, idući isto. Idući dan na biciklu je bio prava milina, nikakve upale, lake noge, vjetar me nije smetao, baš sam guštala i ostala oduševljena učinkom!

Kasnije u razgovoru s Nikicom (Smolićem), našim vrhunskim trail trkačem, saznajem da prema njegovom mišljenju štapove ne bi trebalo koristiti na kratkim utrkama, da su utrke od 30-ak km prekratke da bi se isplatilo. Međutim, ako ću ikada biti brza kao Nikica, u što čisto sumnjam, tada mi oni stvarno ne bi trebali na utrkama te dužine. No, za sada ću ih se ipak držati, jer kada ih naučim pravilno koristiti bit ću puno brža nego sad, a noge će ostati sačuvane tamo gdje zaista treba trčati bilo po ravnom, nizbrdo ili valovitoj stazi.

Od sada uvodim i treninge tehnike štapova! A o tome čitajte u idućem tekstu.

Ukoliko imate namjeru pribaviti trail štapove, vodite računa o sljedećem:

• veličina štapova (određuje se prema vašoj visini, a u tome vam može pomoći link https://www.leki.com/uk/pole-length-advisor/)
• težina štapova (najbolje je odabrati karbonske štapove)
• fiksni ili na sklapanje (ovisno o vašim preferencijama),
• za štapove ćete morati izdvojiti popriličnu svotu novaca pa pratite akcije kako biste ih pribavili po što povoljnijoj cijeni,
• pripazite imaju li rukavicu, ako se njima inače ne služite rukavica bi vam mogla bolje odgovarati od običnog poveza na vrhu štapa koji se obavije oko ruku.