Cres&Lošinj Trail 15km 550m+ 2 dana utrka 🥇

Ovaj vikend našli smo se na startu utrka Cres&Lošinj Trail na koje sam prijavila i Nikolu, jer sam na utrkama bila već 5. ili 6. godinu otkako trčim, a Lošinj mi je 2016. bila jedna od prvih utrka na koje sam “slučajno” otišla sa skroz nepoznatom ekipom s kojom sam se dogovorila za vikend na otocima na kojima nisam nikad do tad bila. Jer kada bismo inače otišli na Cres i Lošinj, spojili to u jednom vikendu i gazili svi tim divnim stazicama?

Ono što mi je nakon svakog izdanja utrke ostalo u sjećanju je lakši teren na Lošinju i teži teren na Cresu. Nisam se došla na utrku naganjati i izbijati iz cipela kao prošlih vikenda, već samo guštati u prirodi i tempu koji će mi u tom trenutku odgovarati. Plan je čak bio da trčim s Nikolom njegovim tempom, da mi on na neki način bude kočnica, međutim Nikolu su zadesile ozljede pa se morao prebaciti na kraću utrku i hodati. Nisam gledala prijave, nisam znala tko dolazi, ali kako se mi više manje svi poznajemo znala da sam od naših nitko ne dolazi, i da, ako neka nova curka ili Slovenka ne iskoči, neće biti konkurencije. No, bila bih skroz fajn i da nisam bila na postolju, jer nisam htjela guštati u patnji, najviše mi odmora od toga treba za psihu.

Prvi dan je bio start utrke na Lošinju, cca 15 km i cca 550m+ i ono što me iznenadilo je staza – koja je bila savršena i iznimno tehnički zahtjevna! Uvijek je na Lošinju bila neka stazica kroz šumicu, s “tepihom” od borovih iglica, gotovo nimalo tehnički zahtjevna u smislu terena, ali sada je bilo baš suprotno.

Prije trke sam odradila sve drugačije nego inače, novi doručak (kuhana riža i jaja s malo parmezana), gelovi bez kofeina, bez boostera prije i za vrijeme utrke. Kofein me uvijek toliko izbaci iz takta da sam zadnji put završila u discu nakon utrke 😂 (inače ne pijem kavu pa očito kofein jače djeluje na mene) tako da sam sada odlučila isprobati kako će to izgledati bez kofeina. Pojela sam jedan gel prije starta – 226ers bez okusa i jedan (Amacx) na pola trke prije uzbrdice (gelove možete pronaći na La Primafit webu). Prije bi mi se često dogodilo kada ne bi bilo konkurencije da bih se uljuljala u neki svoj ugodan tempo i tako bih odradila utrku.

No, sada već imam neke godine iskustva i odlučila sam se natjecati s muškarcima i prestizati ih koliko mogu u tom svom ugodnom tempu. Trener mi je ujutro poslao poruku i kad sam rekla da sam mislila samo trening odraditi, rekao je “ako se osjećaš okej daj gasa” 😊 vjerojatno nešto što svaki trkač želi čuti! Iznenadila sam se koliko sam muškaraca prestigla na tehničkom dijelu nizbrdice i to mi je bio poseban gušt, stigla sam čak diviti se i pogledu, trčanju uz more i uživati u svakom koraku. Na jednom dijelu staze koji je bio isti kao tih prvih godina mog trčanja/traila, sjetila sam se kako sam gutala prašinu za Lanom (Ostojić) i kako nisam taj dio mogla istrčati, a sad lagane nožice uzbrdo bez problema. Stazu sam završila za 1:32:29 (pace 6:13/km), kao ukupno 8. trkač i 1. žena. Malo mi je bilo krivo što su me dvojica muških stisli prije kraja, ali nije mi se dalo ulaziti u neugodnu zonu. Nakon trke sam isto sve napravila drugačije. Obično ne mogu ništa jesti satima, ali ovaj put sam odtrčala do apartmana, najela se, popila elektrolite i vratila na proglašenje. Kako nisam pila kofein bila sam stravično umorna i u krevetu sam bila već oko 18 h, i odvalila sigurno 11 sati sna uz manje prekide.

Idući dan je bila utrka na Cresu, ista duljina i visinska razlika, dakle 15km i 550m+. Sada su mi to trkice, jer sam dovoljno utrenirana da nisam toliko osjetila trku od dana ranije, a nisam bila ni u zoni neugode. Obično mi nakon utrke sat pokaže bar pola sata do sat veće potrebe za spavanjem, a sada ništa, redovito mi padne VO2max (koji nije neko mjerilo u trailu), ali sada nije, sve je bilo kao da nisam trčala. Na Cresu sam očekivala zahtjevniju stazu, prošle godine sam trčala poluozljeđena taj Cres i već sam kad smo krenuli vidjela sam da to nije ista staza. Iznenadilo me koliko smo brzo išli i koliko je staza bila manje tehnička zahtjevna. A još više koliko su moje noge bile svježe. U četvrtak sam radila neki trening snage pa sam u subotu došla poluupaljena, i osjetila umor u mišićima. Međutim na Cresu su noge išle same od sebe. Ja bih ubacila malo više tehničkog terena, čak mi je bilo i premalo uzbrdice 😁 Ista priča s korištenjem gelova kao dan ranije, s time da sam ovaj put imala 2 komada 226ers bez okusa , jedan prije starta, drugi na pola trke prije uzbrdice. U cilj sam ušla za 1:25:41 (pace 5:45/km), kao ukupno 9. trkač, i 1. žena. Jedan Slovenac me uspio oderati na nizbrdici, koji je gutao moju prašinu dan ranije na Lošinju, vjerujem da je bio posebno zadovoljan, jer sam točno jučer na stazi vidjela muški ego koji ima problem kada ga žena pretiče😅

Utrku sam trčala u On Cloudultra 3 tenisicama koje su mi se do sada pokazale kao odlične i za kameni teren pa su tako i ovaj put opravdale povjerenje i suvereno odradile obje utrke.

Sve u svemu jedan divan vikend, puno poklona, ali najveći je sigurno guštanje u svakom koraku na ova dva prekrasna otoka. Hvala svima iz organizacije na sjajno organiziranoj utrci, volonterima i fotografima.

Fotografije su trenutno iz vlastite arhive, a kada organizator objavi svoje uvrstit ću ih ovdje u galeriju da možete vidjeti koliko nam je bilo lijepo i možda iduće godine odlučite posjetiti i upoznati Lošinj i Cres iz neke druge perspektive, ako već ranije niste bili na ovim utrkama. Ako jeste, onda i sami znate koliko su sjajne. 😊

I zapamtite, nije bitno postolje i pozicija, ona ovisi o drugima, ne o vama – bitno je za koliko ste vremenski istrčali određenu stazu. Čak i kad nema konkurencije, u trčanju se uvijek natječemo sami sa sobom ili bismo barem trebali…