Dubrovnik Spartan Trail – 24km 1300m+ 2:57:02🥇

U subotu 25.10.2025. održalo se treće izdanje Dubrovnik Spartan Traila, s 3 različite dužine utrka (10 km, 24 km i 55 km) te dječjom utrkom koja je ovaj put okupila jako veliki broj djece.

Organizator je napravio sjajan marketing, o utrci sam čula samo riječi hvale, ali da je teren nemilosrdan. Srećom, na mojoj utrci samo na jednom manjem dijelu. Sezona se bliži kraju pa je ovo bila zadnja utrka za naganjati se i vidjeti mogu li izvući još nešto malo od protekla 4 mjeseca priprema i utrkivanja. Ono čega me bilo najviše strah su grčevi u kvadricepsima zbog kojih nisam uspjela završiti Čvrsnica Ultra Trail (nakon 2 km utrke) i zbog kojih sam muku mučila na Svjetskom prvenstvu (nakon 30 min trčanja u brdo). Grčevi nisu nešto s čime imam inače problema, ali tijelo se mijenja, pogotovo žensko i zaključila sam da su grčevi povezani s fazom ciklusa, kao i da se u lutealnoj fazi moji mišići grče, neovisno o hidrataciji i soli. A ova utrka je bila gotovo na isti dan kao ove dvije na kojima sam imala tih problema. Nisam tip osobe koja prepušta stvar slučaju pa sam malo istražila temu/problematiku i ovaj put se još bolje pripremila (o ovoj temi će biti poseban tekst).

Ono što je bilo specifično za ovu utrku jest da nismo vidjeli startnu listu danima prije pa generalno nismo imali pojma tko će se naći na startu. Organizator je najavio dolazak dijela ekipe iz trail trčanja i skyrunninga, no više od toga nismo znali. Što zapravo uopće nije loše!

Na startu sam vidjela Almu Alijagić, koja je pobjedila na 40 km Vučko traila ove godine pa sam znala da će Alma moći dobro istrčati uzbrdicu. No, nisam znala kakva je na tehničkom terenu, iako sam pretpostavila da je dobra, nisam znala ni kakav je taj tehnički teren, već samo ono što su mi dečki ispričali (koji su bili na utrci prošle godine): da ne smijem gaziti u travu, jer ću upasti do koljena.

Odlučila sam kao i na prošloj utrci krenuti jako, držati se prvih muškaraca koliko mogu tih prvih 10-ak minuta. Uvijek me kod takvog starta strah pucanja i da ne iscurim, no sad sam mislila “tko ga šiša”, idem koliko mogu pa kako bude. Start je bio u Mlinima i odmah smo završili na dugačkim stepenicama uzbrdo. Kada smo krenuli s tehničkim usponom shvatila sam što su mislili kada su opisivali stazu, treba gledati oznake na stazi, a opet toliko je tehnički zahtjevno da moraš biti koncentriran gdje gaziš. S obzirom da sam posljednje 2 godine (2023., 2024.) trenirala na cesti i traila gotovo da nisam vidjela, do ožujka ove godine, nisam očekivala da ću se dobro provesti na ovom dijelu. Međutim, očito su noge zapamtile sve dalmatinske krševe koje sam prošla za vrijeme svog trkačkog staža i nekako je to išlo. Da se razumijemo sporo, ali nisam završila u travi do koljena (samo jednom), već sam skakutala po kamenju i stijenama koliko sam mogla.

 

A onda me prestigao Novak Radović (kasnije saznajem ime i prezime) kojeg ne poznajem, ali vidim da suvereno gazi taj tehnički dio staze, pitam ga zna li stazu pa kaže da je bio na utrci prošle godine. I tako se opustim, prestanem gledati trag, oznake ne vidim od njega, jer je ispred mene, i nakon grebena krenemo nizbrdo, ali desno, da bi nakon kraćeg vremena rekao da smo fulali (trebali smo skrenuti lijevo). Kako je izgovorio te riječi iste sekunde sam se okrenula i počela gotovo pa sprintati uzbrdo, jer sam pretpostavila da me Alma prestigla. Gazimo dalje nizbrdo, dobivam čak kompliment da dobro trčim nizbrdo (zagrepčanki na takvoj nizbrdici je to poseban kompliment) i ugledamo trkača koji je bio ispred nas, ali nas je prestigao kad smo fulali stazu.

Slijedi kraći dio makadama na kojem nakon kraćeg vremena ugledam Almu i pomislim “e sad nema predaje, nije gotovo dok nije gotovo”, trčim koliko mogu u svom tempu, ali ne na maks, jer nismo ni na pola utrke. Nakon tog dijela makdama uslijedio je manji tehnički dio i vidim da Alma nije za tehnički teren i tu odlučim ubrzati, i na nekom kamenom spustu prođem pored nje, prestižem i pomislim ” e sad moraš ovo držati!”. Nakon brzog sputa na kojem me Novak zove da ubrzam, ali rekoh “ma samo ti u svom tempu, ja ću u svom”, uslijedio je kraći dio po makadamu do 1. okrjepe da bi nakon toga zaključila da smo završili s tehničkim dijelom i da sada slijedi puno trčanja. S okrjepe smo se vratili istim smjerom cca 200 m natrag (Anamarija hvala na brzom punjenju flaska) i tu ugledam Almu zadnji put kad se spustila nizbrdo na makadam prema okrjepi. Nakon toga je više nisam vidjela.

Pomislim kako je lakše loviti, nego biti lovina, ali da ne smijem posustati i da trebam pokušati uhvatiti što više muškaraca ispred sebe. Na jednom dijelu kod maslinika opet fulavanje staze pa dalje opet u svoj ritam koji mi je za razliku od Dalmacije Ultra Traila prije 2 tjedna bio težak. Ovaj put su noge bile teške,  a pluća “u peti” još od zagrijavanja. Nakon zadnje okrjepe valovito pa opet u brdo i tu sustižem nekoliko muškaraca, i Luku (Rajčevića) koji je cijelo vrijeme bio daleko ispred mene.

Grčevi su krenuli negdje na 3. kilometru prije kraja, na zadnjem usponu i nekako sam se trudila prilagoditi korak, a ne stvoriti si nikakvu paniku. Na ovom dijelu sam čak i prestigla nekoliko muškaraca, što me posebno čini zadovoljnom. 😁

U cilj sam htjela ući ispod 3h i uspjela sam – 2:57:02! 😊💪

Rekla bih da smo na ovoj utrci imali sve, tehnički teren, dugi makadam, uspon i spust pa opet uspon na Srđ da dodatno začini cijelu stazu. Prognoza danima prije nije obećavala, ali nas je ipak počastila suncem na početku utrke i kišom tek na makadamu. Znala sam što znači skliski greben i nisam se tamo htjela naći dok pada kiša, jer iskustvo bi bilo skroz drugačije.

Zahvalila bih se ovim putem organizatoru, volonterima za koje se vidjelo da imaju iskustva, jer su na okrjepi bili maksimalno brzi, fotografima na sjajnim fotkama i svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ovoj utrci.

Čestitke svima koji su završili bilo koju od ovih utrka, a pogotovo onu od 55 km!

Posebna zahvala ide treneru koji me u ova 4 i pol mjeseca uspio spremiti za sve ove trkice i utrke. Ovako se brzo vratiti nakon koje kakvih ozljeda, s jačom glavom, nije mala stvar!

U galeriji fotografija se nalazi manji dio iz osobne arhive, dok je onaj kvalitetniji od strane službenih fotografa utrke: Samira Kurtagića i BLUR PHOTORGAPHY.

Za ovaj teren koristila sam tenisice On Cloudultra 3 koje su pokazale da drže odlično i na zahtjevnim stijenama, gdje god sam stala mogla sam potpuno vjerovati tenisicama što je za ovakav teren iznimno bitno.