Trener – da ili ne
Već neko vrijeme razmišljam kako o ovoj temi moram napisati po koju riječ, prvenstveno zato što imam opsežno isksutvo 😊 Je li to na hvalu ili nije, uopće nije bitno, to vam je isto kao i kod mijenjanja poslova. U svom skromnom radnom stažu od 14 godina promijenila sam 7 poslova, uvijek sam otišla kada sam dosegla neki vrhunac i/ili nisam bila zadovoljna. Samo jednom nisam sama otišla, već sam zbog prodaje firme “naslijedila” drugu. Tako je to kod mene i s trenerima. Zapravo sa svime u životu. Kad nisam zadovoljna prvo pokušam riješiti razgovorom, ako ne ide – odlazim dalje.
Koja je bila moja prva ideja o treneru prije malo manje od 10 godina? Znala sam da volim trenirati, ali nisam znala kako, i htjela sam nekoga tko bi me usmjerio. I tada je došao TK Swibir, Poreč izazov za halfironman i coach Vladimir Žic. Tada sam već krenula s trailom, slučajno otišavši na prvu utrku na Paklenicu i trail me totalno uzeo i obuzeo. Do Žica sam sama trenirala trčeći 2 x radnim tjednom (neovisno padale sjekire ili ne, je li mi se dalo ili ne) i jednom za vikend, a znala sam ubaciti neki HIIT trening. Sjećam se da sam znala vezati tenisice i tadašnjoj cimerici reći “kako mi se sad ne da”, ali uvijek bih otišla, a ona me gledala s čuđenjem.
Kada sam odustala od triatlona (prevagnuli su prehladna voda i kiša na biciklu na Ocean Lava Montenegro i ljubav prema trailu) Žic me nastavio trenirati, ali sam uvijek imala problem s njegovim principom “lagano, srednje, jako”, jer sam pretjerivač i nikad to lagano nije bilo lagano koliko god sam se trudila. I smatrala sam da mi nedostaje trening snage koji Žic u to vrijeme nije smatrao potrebnim. U međuvremenu je Žic otišao u Švicarsku i odlučila sam da je trenutak za promjenu. Tu se nekako našao Bojan Grbić koji je taman započinjao s trailom i koji mi je počeo pisati trail trening i trenirati sa mnom snagu.
O trčanju i treninzima se nisam educirala, i u to vrijeme je sva moja preostala pažnja bila usmjerena na recepte biljne prehrane, izradu sirovih torti, upijala sam videe i tutoriale, a za trčanje sam mislila da je dovoljno imati trenera kojem ću svaki dan napisati kako se osjećam, koliko i kako sam spavala, što sam odradila od treninga, kako sam se pritom osjećala, itd. (tablica exelice na google driveu). U to vrijeme nikad nisam bila sporija. Radila sam previše kilometara, s previše uspona za koje moje tijelo u tom trenutku nije bilo spremno. A treninzi snage su bili ok za nekog tko generalno želi trenirati snagu, ali ne i za mene kao trkača sa svojim manama. Stigao je tren za promjenu, jer to više nije bilo to. I slučajno se tu našla Ivona Jurišić s kojom sam počela raditi treninge snage za trkače (prvenstveno sprintere, jer Ivona je sprinterica), a kasnije je preuzela i pisanje treninga trčanja. Tako sam i prešla na cestu. Sve je to bilo sjajno dok nisu nastale ozljede prvenstveno zbog neprilagođenog treninga mom tijelu i mojim obvezama.
Opet ja pišem u sridu, ali ću isto tako reći da sam za svoje ozljede kriva podjednako i ja, jer se nisam educirala i nisam slušala svoje tijelo. Kada se ozljedite u trenutku pred utrku za koju se cijelu godinu spremate, kada ste u formi u kakvoj nikad do tada niste bili i onda na tu utrku ne možete otići – e to me je slomilo. Tu se našao prošlu zimu Branislav Pavić koji mi je pružio ruku i rekla bih najviše pomogao mentalno. Tada sam počela čitati, slušati podcaste dok sam svako jutro odlazila u Gyms4you vrtiti orbitrek. Falilo mi je trčanje kao nikad do tada! I prije sam znala imati ozljede pa bih par mjeseci radila sve drugo, osim trčanja, ali nikada mi se nije dogodilo da sam se za nešto toliko spremala, posvetila i tome veselila, a da nisam mogla realizirati.
Je li mi ovo sve trebalo? Je. Drago mi je što imam ovo iskustvo, jer danas znam da je trenerski odnos, odnos suradnje između trenera i trkača. Trener amaterskog trkača nije s amaterom za vrijeme treninga, ne zna kako se osjeća, koliko je spavao, kako je spavao, kakve probleme ima, je li se posao otegnuo ili nije, itd. Tako da biste trebali dobro poznavati svoje tijelo i u trenutku kada vidite da niste spremni za taj trening promijeniti ga ili ga preskočiti. Trener profesionalca je svaki dan uz tog profesionalca i može trening na licu mjesta prilagoditi konkretnoj potrebi, no kod amatera mi smo ti koji moramo znati prilagoditi i donijeti odluku u datom trenutku.
Trening snage je trening koji je potreban svakom trkaču, no vi biste sami trebali znati koji vam je dio tijela slabiji, na kojem dijelu morate više raditi, educirati se koje su to vježbe koje trkaču trebaju i eventualno zatražiti pomoć dobrog fizija koji ima iskustvo u trčanju da vas usmjeri na određene vježbe. Primjerice, moj core je bez treninga snage slab, a imam problema s izbačenom zdjelicom pa mi trebaju posebne vježbe za jačanje mišića core-a. To do Maria Klasića i Poliklinike NOP nisam znala.
Treba li vam trener ili ne jako puno ovisi i o vama kao osobi. Ako vam je trener tu da vas pogura da biste uopće odradili trening, a nemate konkretan plan što se tiče utrkivanja možda vam je bolje priključiti se nekom atletskom klubu, školi trčanja ili trkačem timu poput Luta run. Ako imate konkretne ciljeve što se tiče utrkivanja i trčanja onda svakako trebate trenera, osim ako imate dovoljno vremena i volje trenirati sami sebe, a pritom se o treniranju i educirati – kao što to primjerice rade Nenad Ostojić i Eric Stipić.
Imate li trenera ili ne, morate biti svjesni da biste kontinuirano trebali osluškivati svoje tijelo, isprobavati neke nove metode, možda treninga snage ili treniranja u trčanju, jer u konačnici kada su amateri u pitanju sve je to metoda pokušaja i pogreške. A treninge snage biste svakako trebali raditi i to one koji su prilagođeni vama sa svim vašim specifičnostima i vašem trčanju.
Ono što danas znam i čega bi trkači i treneri trebali biti svjesni jest da je trenerski odnos, odnos suradnje, a nije nametanje nekakvog stava trenera trkaču. Sjećam se da sam jednom prilikom čula “ako nećeš raditi kako ja kažem onda te neću trenirati“. S današnjeg stajališta mi je ovo jezivo. Zašto? Pa zato što u Hrvatskoj za početak postoji jako malo pravih trenera, a svatko se voli zvati trenerom. Zato što ti tzv. treneri ne shvaćaju ozbiljnost posla kojim se bave, jer njihova samovolja prema trkačima koji će ih slušati mogu zaista dovesti do ozljeda koje na kraju sam taj trkač mora zaliječiti fizički, psihički i financijski.
Kada trenerski odnos čini suradnju između trenera i trkača, u slučaju kada se ozljeda i dogodi odgovornost je podjednaka pa nema ni krivca. Jer u treniranju, a trčanju pogotovo, ozljede su normalna stvar. Na vama je da ih prevenirate, ne na treneru, već samo na vama. Na treneru je da vam skrene pažnju što biste mogli raditi kako biste iste prevenirali. Ujedno kroz taj odnos suradnje otkrivate i sebe, i ako imate pravog trenera on će vam svojim iskustvom i znanjem pomoći da brže dođete do onoga što biste sami morali dugo istraživati.
Naravno, pravi trener vam neće samo napisati plan treninga, on će vam i objasniti koji je cilj određenog treninga, skrenuti pažnju na pravilnu hidrataciju i unos ugh, važnost sna i oporavka, popratiti vaše odrađene treninge, poslati link na članke iz kojih nešto možete saznati i testirati, pokazati vam koje kakve vježbice za ekonomičnost trčanja, dati prijedlog treninga snage, i naučiti još koje kakvim “cakama”.
Isto tako, morate biti svjesni da trener koji odgovara vama ne mora odgovarati nekom drugom, jer kako smo mi svi različiti tako nam i odgovaraju druge stvari, druge osobe i druge metode.
I nemojte zaboraviti, plan je dobar samo na papiru, a u trčanju je konzistentnost sve. Bolje je odraditi i neke treninge sporije ili ih zamijeniti cross treningom pa prevenirati ozljedu i tako trčati što duže. Jer u konačnici trčimo zato što to volimo, a onda to želimo raditi što duže 😊
