Treću godinu za redom AK Varaždin organizira brdsku utrku kojoj je start u Ivancu, a cilj u Grebengradu. Staza uključuje dio ceste, makadama, single tracka kroz šumu, uspon na Ivančicu, Pokojec i najteži dio Čevo gdje u 3km treba savladati više od 350 m visinskog uspona.

Utrka je ujedno i Prvenstvo Hrvatske u planinskom trčanju na duge staze pa je konkurencija opaka budući da se natječe najveći broj trkača u samom vrhu RH.

Prošle godine sam u utrci sudjelovala po prvi put kao dio pripreme za SP u Španjolskoj kada sam u dogovoru s trenerom taj dan odradila utrku, nakon toga biciklom od Grebengrada do Zagreba, zatim trčanje pa plivanje i opet trčanje.

Ove godine cilj je bio vidjeti koliko sam napredovala. Prošle godine su me već  u to vrijeme bolile pete i sjećam se kako je Maja Marukić na stazi komentirala da trčim kao baba nizbrdo 🙂 Sada sam znala da sam postala dosta brza nizbrdo, da ću te dionice bezbrižno trčati te da bih, neovisno o završenoj utrci half ironman distance tjedan dana prije, mogla konkurirati.

Već sam prošle godine imala prilike vidjeti kako su se svi zaletili na samom početku staze i da se to nije pokazalo uspješnim, jer su neki već prije Čeva otpali i hodali (prošle godine sam sve lagano trčala, osim nizbrdo zbog bolnih peta i završila za 5 sati). Ove godine, poučena iskustvom od prošle kada sam se upoznala sa stazom, za razliku od prošle ponijela sam štapove s naumom da ih koristim na usponu na Čevo, jer sam znala da će staza biti blatna i da će se tu sklizati, sa štapovima ću biti brža, brže ću se popesti da ne koristim noge, već ruke i onda ću zadnjih 5.5km moći potegnuti. Plan je bio ne stajati na okrjepama, jer dan neće biti težak.

S obzirom da ovo nije trail utrka, već planinska to znači da okrjepe ima na svakih nekoliko km tako da većina trkača na tu trku ide bez ičega i staje na okrjepama. Kako sam prvenstveno trail trkač navikla sam sve nositi sa sobom i biti „selfsuficient“, tako je to bilo i ovaj put.

Opalio je start, ovaj put čak nisam imala velikih očekivanja, nadala sam se biti konkurentna, ali ako ne budem oprostiti sebi s obzirom na utrku tjedan dana prije gdje sam se na trčanju, nakon 90km bicikla i nešto plivanja, baš potrudila biti brza.  Maja Bonačić, Maja Urban i Ines Jozić u prve tri, trče kao da je sprint pa sam nakon kilometra popustila i ušla u svoj tempo, prestiže me još Irena (Smojver) na nekom dijelu, ali toliko da je ispred mene na pristojnoj udaljenosti i odlučim da ću je se držati, paralelno dolazi i Tea Faber, vidim da joj je teško uzbrdo pa hoda na jačim uzbrdicama, a drugdje pušta nogu, na uzbrdicama je svojim laganim trčanjem s visokom kadencom prestižem, a drugdje ona mene. U nekom trenutku se izdvaja i prelazi i Irenu i za sad je ne vidim. Iza sebe čujem teško žensko disanje da bih nakon nekog vremena vidjela da se muči Helena Gleđa. Već znam kako trči i znam da tako ne može do kraja, isto je sklona prebrzo krenuti i raspasti se pa je puštam, trčim svojim tempom, a znam da ne može brzo trčati nizbrdo pa znam gdje ću je prestići. Na nekim dijelovima dolazi i Mateja Kaniški, otežano diše, čujem kako iza mene pokušava razgovarati s Helenom i govori da ne bi smjela trčati, jer ima problema sa srcem (Mateja, jedno je trčati, a drugo se utrkivati s takvom problematikom, nadam se da si bolje!).  Sve se to odvijalo na širokom makadamu dok se penjemo na Ivančicu, međutim nakon uspona na Ivančicu slijedi dugačak spust i tu prestižem prvo Helenu pa Mateju i još par trkača i dostižem Irenu, neko vrijeme trčim s njima i pomišljam „ajme krenulo me, napokon trail staza i napokon smo se maknuli s makadama!“, osjećam se izvrsno i znam da sam sad na svome, unatoč blatu, puštam nogu da sama juri nizbrdo. I tamo negdje prije te, za mene, posljednje okrjepe izvrćem lijevi gležanj, oštra bol, sijeva mi u glavi, pomišljam „ma ne opet! pa imam broj manji tenisice, k vragu!“, pokušavam stati i osjetim bol, ali rekoh sama sebi ako si mogla i na ranijim trkama možeš i sad, trčim dalje otežano pomalo šepajući, dolazim do okrjepe, zalijem se po glavi i po nozi, vidim uz volontere trkača koji stoji i ništa mi nije jasno, mislim si „ma zašto on tu stoji, a izgleda da bi mogao biti brz“, pitaju me „je li sve okej?“, ja odgovaram da je, da nije prvi put i idem dalje, trčim par sto metara, taj trkač krene za mnom i opet izvrćem nogu, staje i govori mi „ajde molim te da stavimo bandažu pa ćemo vidjeti dalje“. Neko vrijeme razmišljam što sad, da ga poslušam, ako ga poslušam trka je za mene gotova, popušit ću mjesto i plasman i nema šanse da ih stignem. Goran, kasnije doznajem njegovo ime, simpatičan varaždinec koji me podsjeti na mog prijatelja Jožu me nasmijava i vidno pomaže da zaboravim na plasman, zglob, trku, sve, … zamota mi gležanj zavojem i krenemo hodati, svaki put kad mi se gornji dio lijeve noge podigne zbog terena jako me zaboli taj dio. To je točno onaj dio koji sam već izvrnula na Sinjalu i tamo ledila snijegom, na Mosoru izvrnula cca 4 puta kada mi je dosta i naoteklo i sada si mislim ma ne mogu trčati dalje… uskoro je svadba, svjetsko prvenstvo, čekalo me još cca 19km blata i skliskog terena i ne mogu takva nastaviti. Odlučila sam ga poslušati, odšetali smo do ostale ekipe iz GSS-a koji su krenuli prema nama, zamijenili mi zavoj elastičnim i autom do okrjepe (tamo mi dali svoju odjeću, jer sam bila sva mokra i tješili me – VELIKO IM HVALA!) pa onda drugim do cilja.

Moj prvi DNF! Moram priznati da nije lako, osobito kad misliš da si mogao/trebao nastaviti, ali je pametnije bilo stati. Kakve li mi to lude glave imamo?! A da sam nastavila tko zna što bi bilo danas. Ovako već sutra planiram trčati, u dogovoru s trenerom. Već danas idem kod svoje prijateljice fizio Vesne (Lončarević Labar iz Poliklinike Sv. Katarina) koja će me popraviti da mogu biti spremna za sve nove avanture.

Ovo nije samo uganuće, ovo su slabe tetive oko zgloba koje treba ojačati vježbama stabilizacije, onim dosadnim vježbama koje ni ne znam kako treba pravilno raditi. Bojan Grbić (spartan svjetski prvak i prijatelj) mi je već pokazivao vježbe stabilizacije, ali ih nisam zapamtila, vjerojatno iz razloga što za njih nisam imala volje pa ih nisam radila, a sad bi mi bile dobro došle, ovo se sigurno ne bi dogodilo!

Što je moglo biti na Grebengradu, vidjet ćemo možda tek iduće godine!

Radite li vi vježbe za zglobove, jačate li ih, pomažete li im i kako?