Istra 100 milja najveća je utrka u nas Hrvata, sada već prerasla u pravi event na kojem sudjeluju gotovo svi zaljubljenici u trail trčanje. Prvi put je organizirana 2013. godine sa svega 237 trkača dok danas broji preko 2000 natjecatelja, prerasla je u pravi event za koji je gotovo svaki trail trkač čuo, a mnogi od njih u ulozi trkača ili volontera i sudjelovali. Od 2016. godine dio je Ultra-Trail World Tour-a koji je pod tim nazivom okupio najveće ultra trail utrke na svjetskoj razini. Utrka je certificirana od strane ITRA-e (International Trail Running Associtation)  i kvalifikacijska za UTMB, najprestižniju ultra trail utrku u okolici Mont Blanca.

Ove godine utrku je dodatno začinilo Prvenstvo Hrvatske u trail trčanju, koje je okupilo ponajbolje trkače u RH, na utrci dugoj 110 km i 4394m D+.

Još prošle nedjelje u Dalmaciji nam je najavljenja kiša poremetila planove za sunačnu nedjelju uz more, međutim kiša je zahvatila cijelu RH i nastavila se kroz tjedan uz značajno zahlađenje. Nekako sam se nadala da će krajem tjedna ipak osvanuti sunce, međutim ništa od toga.

Nikola (Domitrović) je ove godine zacrtao 110 km, iako zadnjih par mjeseci nije mogao trenirati zbog preopterećenosti poslom (jedini trening su mu bile Imber trek i Promina trail uz bauštelske radove na kući), dok sam ja odoljela nagovorima prijatelja trkača da idem na PH od 110 km i odlučila se opet za najkraću trku, babytrail od milja, nešto manje od 42km s cca 1300m D+. Pete su prošle godine prošle pravi teror, boljele, izazivale tugu i suze, treniranje isključivo u bazenu uz poneki lagani kratki trening vani. Zaključila sam da to ne želim ponoviti, da ne želim „propalu“ sezonu i ove godine zbog jedne trke. Radije trčim svaki vikend, nego jednu utrku u godini. A znate koliko volim na trke, toliko da sam gotovo svaki vikend na jednoj! 🙂

U četvrtak smo spakirali stvari, svaki u svom stilu i zaputili se prema Umagu (preko Slovenije, jer je jeftinije :)), došli dosta kasno u apartman naših prijatelja Luane i Luke link (https://www.booking.com/hotel/hr/apartment-vizintin.hr.html ili im se direktno javiti na kontakt: 098/9342147) Nikola se snom pripremiti za nadolazeće nespavanje, a ja u noćni trk. Moram priznati da mi je trening u 23:45 teško pao nakon cijelog dana, od 5h na nogama, treći trening u danu, umorna i gladna, vjerojatno ni cocah Žic ne bi bio sretan, ali nisam imala drugog izbora, a trening treba odraditi. Zato sam uhvatila prekrasne poglede na crkvicu i nauživala se pogleda na more, bonacu; laganog vjetrića i te spokojne tišine – nigdje nikog!

Paralelno stižu poruke što na facebooku, što na grupama da je na Vojaku prava pravcata mećava. Dakle, utrku je dodatno začinilo vrijeme i otežani uvjeti na stazi.

Ova trka nije samo utrka, to je pravi event gdje susretnete mnoge drage ljude s raznoraznih strana, na sajmu tzv. expu se također nalaze izlagači trkači koji su nam s vremenom postali prijatelji. Najčešće to znači čašicu ugodnih razgovora, isprobavanja nove opreme i vjerojatno tanji novčanik sve pod izgovorom da nam baš ta stvar treba, a nismo je mogli izbjeći, jer je štand svega par metara od pulta za prijave. 🙂

U petak već kreću i dvije utrke (100 majlerica i 110km) pa se na expu mogu vidjeti i pomalo kisela lica onih koji su zbog ranog starta pomalo napeti. Pored uobičajne treme koju vjerojatno svaki trkač ima, pogotovo stomajler, vrijeme se nažalost nije popravilo, padalo je sve jače, toliko da sam imala prvi put priliku iskusiti kako je voziti moju “crnu strelu” (specku) po pljusku. Sreća što je bilo samo pola h i što sam si zacrtala da moram izvježbati i takvu vožnju za slučaj da jednom na triatlonskoj trci padne kiša (dakako da nemam disk kočnice 🙂 i dakako da sam mislila na Maju Bonačić i ako je ona mogla odpedalirati sve te silne kilometre u sličnim uvjetima da mogu i ja tih 30min). U 16h po tom vremenu kada kiša lije kao iz kabla, iz Labina su startali 100 majleri. Kako su sati prolazili Nikola je pomalo bio nervozan i krenuo pripremati sve što mu je potrebno za utrku (kada je sve posložio upitno je bilo gdje mu je šerpa koja će to nositi :)), kalkulirati koliko mu treba za proći koju dionicu i meni da bih bila na cilju za 4h (što je bio plan), dok sam mu se ja za to vrijeme sklonila s puta i odradila svoje treninge.

Kratko spavanje prije polaska za bus (bus je kretao u 19h ispred sportske dvorane u Umagu gdje je cilj svih utrka i vozio ih na start u Lovran) i onda tek panika, spremaj sve, moramo stići, pakiraj energetske pločice, pripremaj izotonik, kombinacije s novim Nikolinim ruksakom (Nikola je slavodobitno kupio ruksak i tenisice na expu na dan trke – to vam dakako ne preporučam! Samo ako ste dovoljno ludi!), panika i žurba i vozim ga prema dvorani. Kiša i dalje ne prestaje, opet gužva trkača spremnih za jednu pravu avanturu, pozdravljanje, poželim im sreću i natrag u apartman pripremiti svoje stvari i odmoriti. Zaključila sam da je jedino ispravno bilo što i ja nisam otišla na utrku od 110 km, jer da sam se i ja uz nervoznog Nikolu morala spremati (a spremala sam i dio njegovih stvari), vjerojatno bi mi bila još veća muka! Hehe! Ovako je sve ispalo super, Nikola je otišao trčati, a ja na počinak.

Majin prvi skoro pa maraton!

Subota rano ujutro, vani je još mrak, zvone alarmi u 5 sati, nisam se naspavala zadnjih dana (možda čak i tjedana, ako ne i mjeseci) tempo je bio lud i više bi mi odgovarao start zelene staze (u 12 sati, 67 km, 2441m D+) uz vrijeme kakvo je bilo ove godine bilo bi idealno za trčati (prošle godine je bilo puno toplije pa trčanje u podne ne bi bila izvrsna opcija kao ovaj put), ali moram ustati. Doručak, kava, na kup složiti sve što mi treba za trku, poslikati (kako bi to bilo da se ne poslika i ne objavi na društvenim mrežama :)), obući se i sad se premišljam za ruksak. Nikola i Nenad su mi govorili da moram nositi što manje na leđima, mislila sam uzeti Salomon ADV SKIN 12, ali kako se vani razdanjuje vidim oblake i kišicu, izađem na balkon i osjetim da je poprilično hladno. Zaključak je da sigurno neću pregrijati, niti dehidrirati, možda mi zaista ne treba mjeh, a onda mi ne treba ni taj ruksak, uzet ću manji Salomon S LAB 5, na njemu će mi bolje i toblac stajati. U salomonovim flaskovima sam već imala pripremljeno po 0,5 l izotnika (home made varijanta), hoću li jedan istočiti i ubaciti vodu? Trebala bih, ali šteta izotonika, ma neće mi trebati voda, ako baš zatreba stat ću na okrjepi (što nije bilo po planu, već da samo pičim do cilja). Krećem pješke prema dvorani, skupilo se trkača, pronalazim Maju Milinu kojoj je ovo prva tako duga utrka i pomalo je nervozna, Renata Hršak nas pozdravlja (odlučila je napasti stazu od 67 km) i krećemo svaka prema svom busu (broj busa koji nas je vozio na start bio je upisan na startnom broju – za svaku pohvalu organizatoru!).

Na mobitelu gledam što sam propustila noćas, Nikola je objavio video sa starta i uspona prema Učki, pravi kijamet i mećava, pitam se kojom rukom drži štapove kad drži mobitel i ide s objavom u živo. Pratim gdje je i vidim da je sve u redu pa sam mirna.

Bus nas od Umaga vozi do podnožja Motovuna gdje je start utrke, skuplja se poveći broj trkača, bubnjari koji nabrijavaju atmosferu, stigli smo više od 1h ranije, jedan dio trkača zauzima pozicije pred toi toi wcom, drugi hitro prema obližnjem kafiću, a treći ne znaju kud bi sa sobom. Srećem Marka (aka Gral), Roka Erjavca, još jednog zasutpnika HOKE iz Nizozemske, kratko pričamo, izlavčim Maju iz reda za meni uvijek mrzak kemijski wc i odlazimo u obližnji kafić malo se ugrijati i obaviti što treba pred start. Prije starta me čeka 20ak min zagrijavanja, laganog trčanja, pozdravljam Maju, poželim joj sreću i kažem da uživa, vidimo se u cilju!

Zagrijavanje do 3min pred start, 3,2,1 i start! Govorim sebi cijelo vrijeme samo nemoj prebrzo, jer to bi bila najveća greška, prerano izgoriti! Prošle godine na onom zadnjem dijelu staze, ravnici koje se svi užasavaju, nisam mogla spustiti tempo ispod 6:00km/h, a trudila sam se, htjela sam, ali nisam imala snage, jer sam bila prebrza na početku i tada je već krenula problematika s petama. Ovaj put sam odlučila ponijeti štapove i koristiti ih na usponu prema Optrlju i do Završja, a onda kad uzbrdice prestaju spremiti ih i trčati dalje, poanta je bila sačuvati noge što sam isprobala na vikend trkama i pokazalo se kao pun pogodak.

Ove godine s lakoćom!

Dižemo se u Motovun, svi piče neki brzi tempo, nakon asfalta slijedi spust po zemljano travnatom dijelu s kamenjem, a kako je cijeli tjedan bilo kiše stvorilo se poprilično blato i trebalo je paziti da ne padneš ili jednostavno ne odskližeš po tome. Taj dio uspješno savladan, spuštamo se na asfaltni dio ceste prema usponu za Oprtalj, Marko nas ispraća i kaže „samo pametno“, vidimo da trčim ispod 5:00km/h i zaključim da to definitivno nije lagano, da moram usporiti, pustim curkama da me preteknu, vidim da nemaju štapove i mislim si ili moraju biti jako dobre na brdu ili ću ih prestići hodajući. Generalno, ako sam prošle godine mogla trčati prema Oprtlju ove sam mogla još više, ali teren je bio blatnjav, što znači da noga ne staje tamo gdje je stavite nego odskliže, druga stvar je da sam htjela noge ostaviti svježe. Pred kraj asfaltnog dijela, izvlačim štapove, prestižem neke, jer slijedi uski put prema gore, štapove u funkciju i slijedi brzo hodanje. Na ovaj sam način prestigla zaista puno trkača, isključivo hodajući na uzbrdici, a tamo gdje bi se pojavila kakva nizbrdica ili ravan dio potrčala. Možda je ovo bilo previše ziheraški, ali znala sam da u Oprtlju moram biti za max 1h, ni prije ni kasnije. Bila sam u limitu, prolazim kraj okrjepe, zaboravljam da sam na međunarodnoj trci gdje postoji chip i da mi nitko ne mora očitati broj i pitam Nikicu kojeg vidim na stazi kuda dalje (paralelno si mislim od kud Nikica ovdje pa on je na 110km, očito se nešto dogodilo), upućuju me nizbrdo, ne planiram stati na okrjepi, ne treba mi, jurim nizbrdo, nakon uske staze slijedi široki makadam, čujem glasove iz sebe (jedno vrijeme sam trčala s HOKA Nizozemcem sa starta, koji se bojao uzbrdica budući da je u Nizozemskoj sve ravno, ali ne bih rekla da mu je to išta smetalo) i razmišljam gdje je onaj uzak prolaz (ovaj dio staze nisam prošla ove godine) i u tome trenutku skreće po makadamu lijevo,a  dečki za mnom viču da sam krivo skrenula. Brzo natrag spust i grabi dalje.

Štapove sam držala u rukama cijelo vrijeme, na nizbrdicama nisam to navikla, jer mi ruke obično služe za balans, a odlučila sam da ih neću sklapati, jer mi to samo oduzima vrijeme. Dalje jurimo nizbrdo, preko potočića, prije toga srećem trkačicu s PH i pozdravljam, nisam skužila da je to Maja Urban koja jedva hoda nizbrdo, zazvala me pa sam se okrenuvši vidjela da je Maja i da joj je teško i još jednom pomislila – sreća moja što nisam na njezinom mjestu! Kratki usponi pa nizbrdo, Parenzana i opet uspon prema Završju. Pitam trkača pored sebe jesmo li ušli u Zvaršje, potvrdno odgovori i odlučim okej gotovo je s uzbrdicama sklapam štapove. Nakon asfaltnog dijela opet slijedi skretanje u lijevo i uspon i mislim si krivo si mi Nikola rekao nisam trebala sklopiti štapove, idem bez njih, pomislim nema valjda puno, tenisice mi se kližu po blatu, zaključim “ma vadi štapove van, bit ću brža”. Sad mi već i fali one vode koju nisam natočila u jedan flask i pomislim kakva greška! Morat ću stati u Grožnjanu. Srećem Roka Pribičevića na stazi koji mi je zavidan na svježini, ali dobro pegla po tom makadamu. Ugledavši Grožnjan, asfaltni dio, sklapam štapove, ulazim na okrjepu,ugledam Krebija, požurujem volontere, jer ovo mi nije bilo u planu, pijem vodu i hitro dalje, sad znam dalje sve! Sad treba stisnut, ali opet ne ubit se, i dalje me strah ravnice. Iduća, ujedno i zadnja okrjepa je u Buje, slijedi red spusta, makadama, blata, singlica, svega pomalo, na izlasku sa singlice pred Buje nailazim na Aljošu Žnidaršića koji je krenuo dosta jako i mislim si „okej, dobro da nisam i ja prerano požurila“. Spuštamo se na asfaltni dio, ususret nam dolazi navijačica koja je pratila nekoga sa naše staze i navijala i kaže mi da sam 4. u poretku. Iskreno, nisam imala pojma koja sam. Znam da sam na početku, tamo prije Oprtlja prestigla Nenadovu ženu Lanu i jednu francuskinju, nisam vodila o tome računa, mislila sam ako mogu toliko brzo neka idu. Nedugo nakon navijačice, osjetim da mi se netko približava trkom koji sigurno nije od 100 majlera ni 110 kilometraša i u perfiernom vidu ugledam laganu trkačicu koja lakim korakom trči po asfaltu prema okrjepi. Pomislim, „okej 5. sam, nema potrebe da jurim za drvenom medaljom, držim se plana od 4h i ako to uspijem bit će to jako dobro.“ Ulazim na okrjepu i vidim tu laku Austrijanku koja me malo čas prestigla, odlazim po vode koja mi je užasno falila, opet požurujem volontere, a sebe kudim što nemam vode, Austrijanka odlazi i ja dalje u svom tempu. Nakon toga nailazimo na dio staze koji je gotovo uvijek u blatu, a možete zamislit kako je sad izgledao, podigneš nogu, a tenisica teška kao uteg od par kila, onda među masline, opet makadam i onda ravnica… i ravnica…

Gledam na sat i vidim da mi je prosječni tempo za dionicu i ispod dogovorenog, rekoh neću prejako, neću se ubijati, nemam ionako ništa od toga, sutra me čeka i trening bicikla, bitno je samo da ovo odtrčim planirano. Na kraju primijećujem da je staza skrenuta, radi radova, preko mosta, između drugih zgrada i tamo negdje kod kružnog dajem se u sprint, kraj mene po visini ocjenjujem da je Bili (opet samo periferno vidim), pokušava me snimiti i viče nešto da kud jurim, uletavam u sprintu u cilj, dočekuje me Alen i govori mi „ma, bravo, 4. si!“, a ja „ajme ne, ma kako, bila sam 5. cijelo vrijeme“… jesam li ili nisam mogla izgurati za postolje ne znam, jer to nije bio plan, tko mi je kriv što sam se povela za time da bih htjela biti na postolju, a paralelno smo računali da budem za 4h u cilju. Ove godine je konkurencija bila jača, došla je kraljica žute staze Barbara Trunkelj, koja je opet spustila svoje vrijeme na nevjerojatnih 3:26:19 (godinu prije 3:39:26). Prošle godine bih s ovim vremenom bila 2. žena u poretku, a ove mi je 3.mjesto izmaknulo za 4 i pol minute. No, u odnosu na prošlu godinu popravila sam svoje vrijeme za 25min (ove godine 4:02:53, 2018. 4:27:47, a 2017. 4:45:33) tako da bih mogla reći da sam napravila veliki pomak. Cilj je također ostvaren, jer ove 2:53 sam izgubila na okrjepe što nije bilo u planu. Napravila sam 3 greške iz kojih sam nešto naučila, a to se zove iskustvo. Najveća greška je bila predviđati vrijeme za koje ću proći stazu i mislim da to više nikad neću napraviti, treba trčati po osjećaju. Tih 4h u subotu mi je toliko brzo prošlo da to ne mogu opisati, mislila sam kad sam vidjela dvoranu u daljini kako mi je prošle godine bilo teško, nikako da ta dvorana dođe, vidiš je, čuješ glasove, ali nikako doći do nje. Ove godine je to zaista bilo drugačije, s lakoćom sam odtrčala tu ravnicu, ne znam je li bilo razloga za strah ili sam samo pametno odtrčala. Ali smatram da sam ovu stazu sada, treću godinu za redom, zaista svladala.

Međutim, opekla sam se prošle godine i teško mi je olako ući u duge distance, tim više što još uvijek katkad osjećam laganu bol u desnoj peti. Smatram da treba napraviti prije toga dobar temelj, a duge distance ionako pogoduju starijim trkačima po godinama, nigdje mi neće pobjeći. Počela sam trčati s 30 godina, moje tijelo se tek privikava na sve stresove koje mu svakodnevno zadajem i treba mu dopustiti da se prilagodi na najbolji mogući način pa će i ozljede biti rjeđa pojava.

Za iduću godinu će ostati pitanje hoću li spuštati svoj PB, pitanje je koliko nisko može ići ili ću ipak otići na dužu stazu od 67km, vidjeti kako mi ona leži, jer svi tvrde da bih na dužim distancama bila izvrsna.

 

P.s. sigurno se pitate kako je završio Nikola! 🙂 pratio je svoj program, samo je zaboravio uračunati okrjepe na kojima je stajao i dosta dugo se zdržavao, rekla bih da je odradio u granicama komfora (danas ne šepa dovoljno, nema hod „šestara“), za 21:56:40 (cilj je bio 20 sati, a taman se ovih 1h i 56 min zadržao na okrjepama), kada sam vidjela da je prošao Buje, otprilike sam znala koliko mu treba i otišla pred njega (na putu sam srela Anu Ježovitu koja je odradila svoju prvu stotku! Bravo Ana!),  mislila sam da ću ga naći kako jedva hoda, a kad ono nakon 3km ugledam mog Nikolu kako trčkara i to sa štapovima ( to čak ni ja ne znam), kaže „poslije ćeš dobiti pusu, moram stići do 20h“, nisam bila spremna na  trčanje (što se tiče odjevne kombinacije) pa sam se više oznojila prateći njega, nego dok sam sama trčala. Došao je u sumrak, s osmijehom na licu i pokazao ono što smo znali – da može završiti i tih 110km.

A vi, jeste li sudjelovali, na ovaj ili onaj način, niste? Što čekate?

 

 

 

Facebook komentari
15. travnja 2019.