Cortina trail je jedna od utrka u sklopu Lavaredo ultra traila koje se održava 13. godinu za redom s ciljem u Cortina d’Ampezzo (različite kategorije imaju start na različitim mjestima, ova naša je startala iz same Cortine). Kategorije su Lavaredo ultra trail od 120 km 5800m D+ (sastavni dio UTWT-a), UltraDolomites 87km 4600m D+ i Cortina trail 48,5 km 2600m D+ i Skyrace 20 km 1000m D+.

U skladu s trenažnom i natjecateljskom kilometražom te godinama skupljenog staža u trčanju odlučila sam se za najkraću ultra kategoriju (iako neki smatraju da sam već trebala odraditi poneku stotku, ali ja se držim one „strpljen spašen“ :)). Odluka je pala još prošle godine nakon biciklističke utrke „Maratona dles Dolomites“ kada sam prvi put imala priliku upoznati Dolomite, taj raj na zemlji. Već mi je tada bilo žao što se nisam prijavila na trail utrku koja se održala tjedan dana ranije, jer koliko god voljela voziti bicikl moja je ljubav ipak trail. No, prošle godine sam bila zadovoljna s upoznavanjem Dolomita na biciklu i jednog vrha planinareći dan kasnije sa slučajnim talijanskim planinarima. Dolomiti su zaista raj na zemlji, toliko ljepote na jednom mjestu od koje ti malo – malo zastane dah!

Od sredine 5.mj. skupilo se svega (nije da ranije nije, ali je do tada taj luđački tempo bio podnošljiv :)): poluironman u Crnoj Gori, svadba, svjetsko prvenstvo (Miranda di Corvo, Thrilos des Abutres 44 km 2200 m D+) nakon kojeg sam cijeli tjedan ipak osjetila kvadre i mučila se uzbrdo i nizbrdo razgledavajući Portugal, 5 dana cjelodnevnog razgledavanja Portugala i đipanja na nogama, sređivanje apartmana (tada mi je već šetnja s Irenom Klarić ujutro po brdima zadavala muke i znoj), ponovno sređivanje apartmana i bivanje na nogama doslovno od jutra do mraka tako da sam imala osjećaj kao da će se raspuknuti. Zadnji takav dan bio je u utorak, u srijedu sam bila slomljena toliko da nisam bila u stanju otići na posao, već sam radila od doma. A utrka u petak!  Već sam za vikend s takvim stanjem znala da na utrci neće biti bajno. Bila sam svjesna da je utrka nešto teža od one na svjetskom prvenstvu, ali isto tako da se radi o terenu koji meni više odgovara od onog šumskog u Portugalu. Nisam pridavala toliki značaj umoru i nadala sam se da bih utrku trebala odraditi za cca 6,30 sati. Znam, ambiciozno! Međutim, već sam se na utrci u Portugalu mučila više nego što sam trebala uzbrdo, bilo mi je baš onako jako teško kako mi dugo nije bilo. No umaranje i konstatno ludovanje je učinilo svoje. Nikako da naučim da je i odmor sastavni dio treninga.

I tako sam smetnula PONOVNO činjenicu da sam već poprilično umorna i da nije za očekivati da ću biti u stanju odraditi utrku jednako kao onu u Portugalu (za 44km i 2200m D+ mi je trebalo cca 5,55 sati – previše!). Pored toga najavljivali su toplinski val, staza je najvećim dijelom na otvorenom, na popriličnoj uzvisini i zaštitu od sunca se može potražiti jedino u kremi, šilterici (mudro za zapamtiti za iduću godinu – NE VIZIR, VEĆ ŠILTERICA!) i puno rehidromiksa. Sa šiltericom sam fulala, jer sam imala vizir. Prva okrjepa je bila na 24.km (meni je sat očitao 25.km), a do tada smo okrjepu potražili u potocima i potočićima kako bismo se umili, popili, polili dok smo kroz one veće do koljena prolazili (prava uživancija za stopala!).

Ovaj puta je dream team (Vladimir Šimović aka Vlado, Nenad Ostojić aka Neno i ja – onaj isti s Corsa dela Bore s time da nam se ovaj put pridružila i Žudana Đokić aka Žudi) stigao na vrijeme. Drugi dio ekipe, Bojan (finisher 48km), Jelena Mandić (zbog ozljede ciljano otišla samo do prve okrjepe), Tomislav Čavlek (finisher 87km) su nam se pridružili nešto kasnije. Nije bilo šopinga dan ranije, Palmanove 🙂 ni previše hodanja, čak nismo otišli ni po startni broj, jer su nam Vladeka zadržali na granici tj. sve nas. Imala sam dobro osmišljen plan prehrane za vrijeme trke, carboloading odrađen (okej, možda sam previše soka od cikle strusila dan ranije :)), rehidromiksa sam ponijela koliko inače potrošim za par utrka i odlazak na spavanje je bio just on time.

Ujutro u zadnji čas stižemo po startne brojeve, jer me moji drim timovci ne žele slušati, valjda je u genima muškaraca zapisano da moraju kontrirati ženama 🙂 a kontrol frik u meni mrzi raditi bilo što u zadnji čas! Neno nije trčao utrku, jer ga je 2 tjedna ranije uhvatila neka boleština zbog koje nije trenirao pa je bilo mudro i racionalno ne sudjelovati u utrci, već sa cilja krenuti u susret k nama i tako odraditi trening.

Vlado i ja samo se ugurali na start negdje u hrpetinu ljudi (Žudi je startala idući dan na dužoj stazi od 87km i uspješno je završila!). Ako se ne varam utrku je startao 1921 trkač pa se nakon elite trebalo negdje ugurati da ne hodamo prvih par kilometara. Opalio je start i krenuli smo, prvi dio asfalt, nisam htjela prebrzo krenuti, Vlado i ja se guramo između trkača i kada sam uhvatila poziciju gdje mi je tempo odgovarao trčim dalje u istom tempu, a Vlado se ipak požurio i stiskao jače. Nakon kratkog dijela ceste, dolazimo do uspona na makadamsku singlicu i nakon toga širi dio. Već mi na samom početku nije bilo dobro, bilo mi je toliko teško, vruće, noge su mi bile teške kao da sam stavila utege… ubrzo kako dolazimo do uspona vadim štapove i već se na asfaltu počinjem njima koristiti. Vladu više ne vidim, mislim si ma vraga ću doći prije njega, trebat će mi sigurno sat vremena više s obzirom kako se osjećam. Pokušavam grabiti rukama tj. štapovima i nogama tek toliko, ali cijela sam si teška, vani je zvizdan, sjetim se Hrvoja Lovrića i našeg Luke i sve si mislim koliko (ni)je ovo pametno po takvoj vrućini. Otprilike nakon 7 km te patnje sa strane staze ugledam Vladu, blijedog i govori da mu nije dobro, da razmišlja odustati, počinjemo skupa hodati, govorim kako razmišljam o istome, ali da nisam sigurna. Vlado još kratko vrijeme hoda sa mnom i kaže nakon ovog dijela se ne može vratiti, nego mora do prve okrjepe na 24.km, nije siguran da će izdržati, jer staza je u potpunosti gola, bez hlada i šume i odluči vratiti se. Borim se sama sa sobom da ne odustanem, znam da me čeka prekrasna priroda, ali trenutno jedva hodam. Dakle, ne da ovo nije trail ili nekakvo trčanje, nego se ovaj tempo ne bi mogao opisati ni kao planinarenje. Osjećam se kao hodajući leš, teška sama sebi. Ipak, cijelo vrijeme pijem rehidromiks, WF Carbo Basic, HIGH 5 4:1, WF kokos i čoko gelove, na svakom i najmanjem potočiću stajem uzeti i popiti vodu, umiti se, zaliti se po glavi… razmišljam zašto mi je Žic (coach) dao toliko teške treninge kada je znao da sam na nogama 3 dana za redom cijeli dan (par dana prije utrke), da ne spavam kako treba i da uopće ne odmaram; već tu odlučujem da uzimam tjedan dana odmora nakon utrke, prvi put nakon 2,5 godine! I govorim sama sebi, eto ti sad, kad ne znaš odmarati. Drži me ta prekrasna priroda u kojoj nastojim uživati, iako je patnja samo patnja, bez onog uobičajenog gušta. Ali da je lako, mogao bi svatko!

Jedva dolazim do 25.km, ugledam Anu (Bogadi) i Tomislava (Vuka) govorim im da sam gotova, da odustajem, a oni šalju riječi podrške (hvala ljudi!), tipkam Nikoli poruku kako mislim da ću odustati, paralelno popijem sve što sam imala (nosila sam 2l carbo basica, 0,5 l carbo basica, 0,5 l high 5 4:1) i ponovno nadopunim. Nikola mi tipka da ni slučajno ne odustajem, neka izvolim trčati dalje, a ja mu pokušavam objasniti da to ne da nije trčanje, nego da se ne može nazvati planinarenjem, da mi je loše… sjednem sa strane šatora, uhvatim koju fotku i sjetim se da su mi Vlado i Neno rekli da nakon 25.km slijedi teži dio staze. Mislim si, ako sam se ovako vukla do sad pa što ću tek dalje. Ali nekako lagano krenem dalje. A teren sve bolji i bolji, sve više kamena, a čim mi noga dotakne neki kamen kao da se probudi J Na jednoj uzbrdici susrećem Tomislava Pleše i govori mi kako je mislio da sam ja već odjurila, ali rekoh da ne mogu, loše mi je. Nešto je u meni proradilo nakon tog 25.km, počela sam grabiti, prestizati, ona patnja više nije bila samo patnja već gušt, uživanje u prirodi, kapljicama znoja, kad sam skužila koliko ljudi hvatam i pomislila samo da osjećaj potraje, kako je super prestizati. Vidim ispred sebe skupine curki, koje se uzbrdo muče, a ja grabim pa samo da skinem još ovu i ovu… Negdje na 38.km u susret mi dolazi Neno koji je radio trening i dalje trčimo skupa, sorry Neno brže nisam mogla, barem sam nekako trčala. Prestizali smo sve više ljudi i osjećaj je bio baš dobar, onaj zbog kojeg i postoji taj natjecateljski duh u meni! Na kraju sam čak i uspjela stisnuti i uletiti u cilj, a ne vući se… Uletila sam u cilj nakon cca 7:45. Dakle, daleko od željenog vremena. Miljama daleko.

Kaže Vlado kada je vidio kako ja izgledam na onom 7.km da je odlučio odustati 🙂 Zezali smo ga cijeli vikend!

Iako sam na tom drugom dijelu staze prestizala velik broj trkača i nitko me nije pretekao, šokirala sam se kad sam čula da sam ih prestigla nešto manje od 400. Koliko sam sporo odradila utrku govori činjenica da nikakve upale mišića nisam imala, vukla sam se kao puž!

Valjda se i to moralo dogoditi da naučim pouku… Dolomiti su prekrasni, ali zaista tako nešto lijepo morate doživjeti, a kamo li sreće ako ste trkač i volite trail. Idući dan smo posjetili Lago di Sorapis, do kojeg ima planinarenja po kamenoj stazi cca 5,5km s poprilično visinske. Nemojte otići da ga ne posjetite, jer takva prirodna ljepota zaista ne postoji svugdje. Dan poslije, a prije povratka, otišli smo (neki planinariti neki trčati) od Passo di Giau po dijelu trail staze pa na nekakav greben malo skupiti visinske. Gdje god u Dolomitima krenuli ne možete fulati! Mislili smo i na Tre Chime, ali odlučili smo ih ostaviti za iduću godinu u sklopu onih 87km 🙂

KORISNI SAVJETI:

• ŠILTERICA/BUFF UMJESTO VIZIRA – u uvjetima toplinskog vala kao što je bio ovaj bolje je na glavu staviti šiltericu, a ne vizir. Ako se pitate zašto, jedan od razloga je da vam tjeme ne pocrveni (kao što se meni dogodilo), a drugi zato što se bolje možete rashladiti s mokrom šiltericom na glavi (čak je i buff bolji!) koju ćete smočiti u svaki potok na koji naiđete. Možete se politi po kosi, kao što sam to ja učinila, ali mokar materijal će zasigurno ostati duže mokar, nego kosa i tjeme 🙂
• KAKO PLANIRATI PREHRANU ZA DUŽE UTRKE – ukoliko niste od onih koji će se na okrjepi poslužiti hranom u krutom obliku (kao što ja npr. nisam) tada sve morate unaprijed planirati i nositi sa sobom te se pripremiti da će vam ruksak biti nešto teži (ne zaboravite da na većini utrka postoji obavezna oprema bez koje ne možete startati, a na međunarodnim ona može značiti i opremu koja vam ne treba, ali je morate nositi). Hranu možete sa sobom ponijeti u obliku gelova, svojih home made pločica ili praha koji ćete na okrjepi razmutiti s vodom. Ukoliko ste prah (ugljikohidrati i/ili proteini i ostalo) kupili u velikoj gramaži tada izdvojite u manje vrećice (ima za kupiti u DM-u) koliko vam treba za flask/bočicu i/ili mjeh (dobro je markerom na njima označiti koja je vrećica za mjeh, jer je ta u većoj gramaži, a koja za flask/bočicu). Kada potrošite sve što imate sa sobom na prvoj okrjepi ili potoku ubacite prah i vodu i imate novu okrjepu! J
• KOLIKO VODE/TEKUĆINE UZETI – Ove godine je Cortinu pogodio toplinski val kao i ostatak Europe pa je bilo već od ranog jutra iznimno vruće. U tim slučajevima treba ponijeti više tekućine, a obavezno se opskrbiti rehidromiksom. Moj prijatelj Neno stalno prigovara kako mi je ruksak/prsluk pretežak i kako bih bila brža da nosim manje. Međutim, ne mogu se složiti s njim. Osoba sam koja inače u redovnom danu pije puno tekućine, moje tijelo je naviklo na puno tekućine, a pritom se i jako znojim pa za velikih vrućina sve to što je znojenjem izašlo moram nadomjestiti tekućinom (ZATO NIJE DOBRO PITI SAMO ČISTU VODU, MORATE IMATI SA SOBOM ELEKTROLITE, UGLJIKOHIDRATE, PROTEINE KOD DUŽIH TRKA). Također, ja sam od onih koji će u cilj radije doći sa zalihom tekućine, nego da mi na stazi usfali. Ono što je dobro znati za konkretnu stazu je da do tog 25.km gdje je prva okrjepa ima puno potočića iz kojih možete popiti vodu ili si nadotočiti flask. To nisam znala kada sam startala utrku pa bih možda napunila samo mjeh (koji je je teže ponovno napuniti tijekom trke), a u flaskovima bih nosila samo prah u koji bih onda kad potrošim ono iz mjeha nadotočila vodu i dobila okrjepni napitak. Naravno, sve zavisi koliko je utrka duga i u kakvim uvjetima trčite.
• ŠTO SAM KORISTILA NA OVOJ UTRCI –

  

1. 1. Štapovi! Obavezno na utrkama koje imaju veliku visinsku! Kvadricepse trenirajte na treninzima, a štapovima si olakšajte uspon na utrci. Štapove je u pravilu lako naučiti koristiti, samo morate krenuti J Mnogi trkači ih koriste na pogrešan način pa si zapravo njima ne pomažu, već se više umaraju i oni im samo smetaju. Ako ne znate kako, pitajte nekoga tko zna ili pročitajte moj članak 🙂 Kada vam više ne trebaju možete ih spremiti u tobolac (koristila Salomonv) ili pojas Compressporta.
   2. Mekše tenisice za ultra dužine. Korisitla sam La sporitva Akasha koje mi izvanredno pristaju nozi, mekane, udobne, ripne dovoljne i za kamenu stazu.
   3. Ruksak/prsluk – korišten Salomon ADV SKIN 12, mjeh, flask 0,5 l
   4. HRANA i TEKUĆINA – carbo basic Win Force (WF), HIGH 5 4:1 (hvala Mićo!), WF gel kokos i tamna čoksa, rehidromiks (može se kupiti u ljekarni).
   5. ČAŠA – na većini međunarodnih utrka ne postoje čaše iz koji možete popiti tekućinu pa morate nositi svoju, ponegdje takva čaša zna biti u startnom paketu (Jahorina ultra trail i Papuk trail :)) ili je možete kupiti od Salomon branda ili pak naručiti kod Jahorina Ultra traila (bitno je da je malena i da nije teška).

Fotografije su iz vlastite arhive i arhive Vladimira Šimovića.