Trasa utrke je bila sljedeća: START – Trg bana Josipa Jelačića – Jurišićeva ul. – Draškovićeva ul. – Vlaška ul. – Maksimirska cesta – Svetošimunska cesta – Avenija Gojka Šuška (zapadni kolnik) – Maksimirska cesta – Ulica Ravnice (uz starački dom) – Ulica Ravnice XI – Ulica Ravnice V – Ulica Ravnice VII – Bulvanova ul. – Kuraltova ul. – Hondlova ul. – Maksimirska cesta – lijevo u Sermageovu – desno u Rakovčevu ul. – Martićeva ul – Smičiklasova ul. – Đorđićeva – desno u Palmoticevu ul. – lijevo u Amruševu ul. – Zrinjevac – Teslina ul. – Masarykova ul. – Prilaz Đure Deželića – Ul. republike Austrije – Talovčeva ul. – Trg Francuske republike – Ul. Grada Mainza – prilaz baruna Filipovića – polukružni okret – lijevo Vukovićeva ul. – Ilica – Trg bana Josipa Jelačića – CILJ.
Na stazi su bile predviđene okrepne stanice i to redom 4,5km; 9,2km; 14,0km; 17,8km (polumaraton i maraton), 21,2km; 25,6km; 30,3km; 35,1km; i 38,9km (maraton). Na okrepama su se nalazili voda, iso napitak, banane, naranče i šećer.
Maraton se trčao 2 kruga trase polumaratona.
Uz svo navijanje zagrebačkim ulicama osjećala sam se kao prvakinja Svemira 🤩 Malo – malo je netko vikao moje ime (hvala vam svima, zaista ❤), toliko često da me trkač s kojim sam trčala do cca 17.km u nekom trenutku pitao “ti si ovdje poznata?” 🤣🤣🤣 A ja mu odgovorih “Ovo je moj grad!” 🥰 . A onda i 3 bicikla koji su se izmjenjivali ispred mene u Ilici, Nikola, Teja i Thomas.. Nisam ih očekivala pa su mi priredili pravo iznenađenje.
Trčala sam ulicama kojima inače prolazim gotovo svaki dan, moj/naš kvart koji obožavam – Ravnice, cesta kojom sam toliko puta prošla biciklom – Svetošimunska cesta i Gojka Šuška; cesta kojom idem do placa – Kvatrić, cesta do posla i gdje pobjegnem na pauzu – Deželićeva, ulica u kojoj sam nekad radila godinama – Masarykova i pritom prošla sve one sporedne često trčeći u lošim štiklama s jedne rasprave na drugu pa do ureda, Trg Francuske… Zrinjevac i Tomićeva su bili punktovi na kojima sam zaplesala i malo je reći da sam guštala, i to na entu potenciju 😊 .
Ono što je došlo kao nagrada je plasman i dizanje s 9./10.mjesta na 5. mjesto🏅 Coach Ivona (Jurišić, AK Agram) je zadala plan, izvediv, u granicama mojih mogućnosti i osigurala mi guštanje na “entu”, kao prase u blatu 🤣. A highlight maratona bilo je “pejsanje” curke koja je trčala half. “Ona” (AK Žumberak) je trčala polumaraton, dakle ista ruta kao i maratona, samo što su polumaratonci trčali jedan krug, a mi maratonci dva. Meni je u tom trenutku bilo dosadno, tip s kojim sam trčala prvi dio je ostao negdje iza mene, bila sam solo i stigla tu curku, mislila je da sam na polumaratonu. I kad sam došla s njom u ravninu, a prije mi je rekla “bravo, bravo”, pitala sam je trči li half, kad je rekla “da”, rekoh “ja sam na maratonu, ajde sad da te dovedemo do cilja” (već je lagano posustajala, a bilo je tipa 3km i nešto do cilja halfa), i gonjala sam ju do njezinog kraja raznoraznim motivacijskim porukama (“radi rukama, drži, idemo prestići sve muške, ajmo još malo, samo 2km, ne daj, drži, radi rukama, lagana si, idemo sad, još malo, još samo 500m, samo šprint”). I ovdje se sjetim Vece, koja bi vjerojatno isto napravila, i nevjerojatno sam ponosna i sretna! “Nju” ispraćam u njezinom finishu i ulazim u 2.krug .
U 1. krugu nisam prestigla nijednu curku, niti je to bio plan. Plan je bio držati 4:25/km, okrenula sam sat na prosječni tempo bez otkucavanja tempa po kilometru i držala nakon zagrijavanja od cca 10 km, tempo 4:24/km, u 2. krugu mi se “prištekala” curka za koju sam po trkačkom hodu mislila da je Katarina Bekavac, a navijačica uz stazu je navijala “bravo Sljeme” pa je to bio logičan zaključak. No, kasnije sam saznala da je bila Marisa Cotright. Nisam pogledala prema njoj, već trčala svoj tempo, jedino što me jako smetalo je bilo njezino glasno disanje (oprosti Marisa na iskrenosti😅) . No, Marisa je držala tempo i mislila sam ako može brže, neka gonja, imam svoj zadani tempo i ne puštam ga. Ni brže ni sporije. Trčale smo skupa negdje od početka Maksimirske, do skoro njezinog ponovnog početka (nakon Gojka Šuška). Teško je disala, ali znam da ima tih curki koje to tako mogu cijelu utrku. 😄 Nisam puštala, ali nisam ni ubrzavala. I nakon Gojka Šuška me izgubila.
Prije skretanja u Ravnice, Neno (Nenad Ostojić) viče da izgledam sjajno u odnosu na sve ispred sebe i neka stisnem. A ja si mislim, “ok, al’ ništa do 3 km prije cilja, takav je dogovor s Ivonom”. Na izlazu iz svog kvarta (Ravnice), na Hondlovoj ulici ugledam tanke noge i pomislim “mogla bi biti Marija Vrajić, ali nisam je vidjela nigdje na startu, a onda bi mogla biti ili Ines Jozić ili Nike (Nikolina Šustić)”, ali nekako mi je bilo teško povjerovati da bih i jednu od njih sustigla 😱 Prestižem u istom tempu na Maksimirskoj i pičim dalje 🏃♀️ . Kako se nisam ni u jednom trenutku za vrijeme utrke okrenula nisam imala pojma koju sam curku prestigla.
Na Maksimirskoj, ali u ranijem obrnutom smjeru sam već i muške počela prestizati i to mi je dalo dobar osjećaj, jer prestizanje je za mene osobno neopisiv osjećaj, pogotovo kad ide s lakoćom (kome nije 😄). S Maksimirske skrećem lijevo u kvart i nigdje nikog, prisjećam se nedavnog sna (par dana prije maratona sam sanjala neki skroz čudan san o utrci, lutanju, odustajanju… ) i kako sam u njemu fulala stazu, nadam se da ću vidjeti sada kuda treba ići pa zapitam samu sebe “kako ne znaš kuda ići kad si ovdje već jednom danas prošla 😅”.
Približavam se Kvatriću, uzimam okrjepu, jedva uspijevam otvoriti bočicu (na okrjepama su bile bočice Jane od 0,25 l koje su sjajne, jer se iz njih nešto zaista i može popiti, ali ih je bilo teško otvoriti) i kako odmičem ugledam dvoje trkača u žutim majicama, trkačicu i trkača, koji hodaju i nemam pojma da u tom trenu prestižem Nike (koja je ne tako davno rodila i već nanizala kojekakve uspjehe pa je sam start bio hvale vrijedan🎉).
Ovdje, nisam sigurna koji je to km, počinjem malo osjećati noge i nešto u desnom koljenu. I nadam se kako će me loža koja me počela gnjaviti cca mjesec dana prije maratona pustiti da odradim trku kako treba do kraja. Ugledam Nikolu koji viče još 4km do kraja, stisni, a ja u tom trenutku znam da je više od 6km (imam sat na kojem jasno vidim koliko imam, a uz to su bile i oznake na lijevoj strani ceste za maraton) i zaključim da ne budem stiskala kao na nedavnom halfu 🤣. I mislim si ma ne mogu se sad svađati s njim da nije samo 4km do kraja i pomislim da je sigurno vidio oznake od 10-ke. Idem dalje po svom planu. Ovo mi je tek drugi maraton, nemam iskustva i ne znam što mogu pa se držim Ivoninog plana.
A onda prolazim kroz Zrinjevac gdje ekipa iz AK Sljeme radi totalni urnebes i smijem se od uha do uha 🤩. Kakav je to bio vjetar u leđa!
Sad je još ostao “odlazak do posla”, mali produžetak i natrag prema cilju. Nakon križanja s Frankopanskom ugledam Vecu (Veroniku Jurišić), ali čini mi se daleko, držim i dalje svoj tempo i odlučim da ću stiskati 2 – 3km prije cilja. Kako metri idu tako sam sve bliže Veci da bih nju i još jednu curku prestigla prije okreta na baruna Filipovića i skretanja na Ilicu. Kada sam skrenula na Ilicu odlučim da više neću pogledavati na sat, dat ću sve od sebe i idem koliko me noge nose! 💪
Otprilike na 1km od cilja ugledam još jednu trkačicu (trkače sam skidala cijelim putem), ispred mene se vijore 3 bicikla i sve se čini kao u snu… Prestižem i nju (Dubravku Mesec), i stižem u cilj za 3:07 🎉🏃♀️💫✨️ . Moj PB za više od 6 minuta! 💪
Hvala mojoj trenerici Ivoni, jer i prije nje sam bila disciplinirana, vrijedna i željna napretka, ali ona zna kako me dovesti do toga. Još kada bih znala odmarati koliko bi ona htjela gdje bi mi bio kraj! Ali možda i to dođe s vremenom.
Ovo je utrka koja će mi zauvijek ostati u sjećanju, po toliko dobre vibre, dobrog osjećaja, osmijeha, guštanja, ni u jednom trenu do pred sam kraj nisam patila ili se osjećala loše ili kao da više ne mogu. Ni u jednom trenutku nisam pomislila “kad će kraj” ili da “jedva čekam završiti”. Splitski maraton mi je bio teži na “entu”, svakako i zbog vremena, jer sam više dijete sunca i vrućine, ali rekla bih prvenstveno zato što sam za zagrebački maraton bila puno spremnija.
Utrku sam trčala u Cloudmonster tenisicama koje su uvijek moj prvi izbor i On kratkim hlačicama sa džepovima za gelove. Ovim putem se još jednom zahvaljujem On Croatia na kontinuiranom supportu u opremi sad već drugu godinu za redom.
Zahvale idu i:
- Sebastijanu Orliću, dr.sc. inženjerske kemije i nutricionistu, Kvaliteta života koji mi je pomogao u vođenju nutricionističkog dijela pripreme. O tome u nekom od kasnijih tekstova;
- Vesni Labar, fizioterapeutici, koja me “servisira” na redovnoj bazi, bez veze bi bilo reći masira, jer Vesnini tretmani su puno više;
- Kristijanu Žaperu, osteopatu, koji me posloži svaki put kad nešto u tijelu “kihne”.
I naravno, mom mužu koji trpi što se ustajem dok većina svijeta spava i u mnogo čemu se prilagođava mojim htijenjima i treninzima! ❤
