Za one koji ne znaju srednje drugi triatlon ili „halfironman“ distanca znači 1.9 km plivanja, 90km bicikla i 21km trčanja. Ocean Lava je brend koji okuplja utrke triatlona u sprint distanci, olimpijskoj distanci, half distanci i full distanci širom svijeta (Lanzarote, Fuerteventura,Tenerifi, Galicia, Slovenija, Italija, Hrvatska, Crna Gora, Malta , Belgija, Poljska, …).

U Crnoj Gori, Kotoru, utrka se održala 4. godinu za redom. Prošle godine su neke klupske kolege iz TK Swibir sudjelovali  u utrci i prenijeli nam prekrasne dojmove pa nakon razgovora s direktorom utrke Igorom Majerom na Poreč triatlonu 2018. odllučila sam da se vrijedi pripremiti za trku. Pored toga, nisam do sada bila u Kotoru, a već neko vrijeme imam želju posjetiti ga i sama se uvjeriti u sve divote koje sam vidjela na fotografijama.

Ove godine na utrci je sudjelovao rekordan broj od 600 natjecatelja. Start i cilj su postavljeni u samom centru Kotora, start na plaži nedaleko cilja, a cilj ispred samog ulaza u stari dio grada. Utrku organizira obitelj Majer koja ju je dovela do savršenstva uz pomoć djelatnika policije i volontera. Za one koji ne znaju, stanovnici Kotora i ostalih mjesta uz samu obalu imaju jednu pristupnu cestu na kojoj se održavao biciklistički dio utrke. Uz pomoć djelatnika policije i radi utrke tu su cestu zatvorili u periodu od 7h do 12h. Drugim riječima, stanovnici mjesta uz koje je prolazio biciklistički dio utrke ta 4h nisu mogli nigdje. I nisu zbog toga negodovali, već navijali. 🙂

Start utrke bio je predviđen za nedjelju 12.5.2019.. s početkom u 7 sati, najkasnije dan ranije trebalo je preuzeti startne pakete i otići na info sastanak gdje ćemo saznati sve detalje bitne o utrci.

S klupskim kolegama dogovor je bio da krenemo u četvrtak ujutro, put do Kotora je dugačak pa da imamo mirni petak i subotu za isprobati more, istražiti bike i trkaču stazu. Na putu do Kotora stali smo u Dubrovnik, jer Bruno (Šavorić) i ja nismo nikada bili pa da okinemo bar jednu fotku za instač J Brada (Tomislav Hečimović) nam je dogovorio smještaj kod roditelja klupske kolegice Tine Krivokapić, na 10-ak min hoda od samog cilja. Otkako smo krenuli vrijeme nije bilo bajno, već smo taj tjedan visili na webu yr.no radi pregleda prognoze za nedjelju i nekako je cijelo vrijeme bila predviđena kiša. Već u Dubrovniku je počelo kišiti, a nakon toga prolom oblaka koji taj dan nije prestao sve do kasno popodne kada smo Bruno i ja otišli rastrčati noge nakon 10-satnog putovanja.

Idući dan zasjalo je nešto malo sunca, dogovor je bio isprobati more, otplivati 30ak minuta, preuzeti startni paket, a Bruno i ja smo dogovorili da nas Miluša (Bošković), moja trail trkača prijateljica, malo provede po Kotoru i iznad njega. Plažica na kojoj je predviđen start utrke je zaista mala i znali smo da će za 2 dana biti prava gužva sa 600 drugih sudionika. Oblačenje neoprena (već su mi tjedan prije na bazenu svi rekli da je tanak, tada sam mislila da me zafrkavaju) i u vodu. Prvi osjećaj kada sam nogama ušla u vodu je bio nezamisliva hladnoća. Ušla sam do koljena i imala osjećaj da me sve bode. Dečki su bili hrabriji, moguće radi znatno debljeg neoprena, i otišli plivati. Na obali sam ostala sama i uvjeravala samu sebe da „ja to mogu“. Dok sam tako stajala upoznala sam Mihaila Živkovića koji mi je podijelio par info s trke, s obzirom da je bio prošle godine natjecatelj. Izašla sam van i namazala lice vazelinom, kaže mi Mihailo da bi mi trebalo pomoći. Stisnem zube i zaplivam, u tom trenutku počinjem hiperventilirati, voda je toliko ledena za lice, pokušavam ispraviti disanje i nastaviti, međutim ne ide. Izlazim van na obalu i dolazim sebi. Ne mogu vjerovati! Pa kako ću plivati ovdje 1.9km za 2 dana?!?! Dečki dolaze do obale, govore nije toliko hladno, ohrabruju me, ohrabrujem samu sebe i pokušaj br. 2. Uspijevam otplivati 9min iz dva pokušaja i više ne ide. Prema zadanom treningu je to trebalo biti 20-30min s ubrzanjima, međutim ništa od toga. Tresem se, presvlačim se, odlazimo po startne pakete, Bruno i ja na tržnicu kako bismo ulovili ručak (tržnica je mala, ali nudi i više od onoga što se kod nas može naći s nasmijanim ljudima sklonima cjenkanju, čak je moguće da ćete s tržnice otići siti, jer sve što mislite i ne mislite kupiti možete probati J) pa pravac grijanje pod tuš, oblačim 5 slojeva na sebe do susreta s Milušom i penjanje na tvrđavu. Tada je već nastala misao da moram zamoliti Milušu da mi nađe nekog od koga ću posuditi deblji neopren. Miluša nas vodi kroz grad, svatko nju zna, svakoga ona zna, sve s njezinim osmijehom, glumi nam turističkog vodiča, vodi nas na ljetno kazalište, pokazuje pravoslavnu crkvu, katoličku crkvu, kaže „kod nas nema razlike, svi smo si dobri“ pa na vrh iznad Kotora. Priroda je prekrasna! Žao mi je što ne možemo nabaciti trk, već samo hodanje. Dogovaramo se da moramo Nikola i ja doći jednom na planiranje i trčanje.

Večer je bila rezervirana za druženje kod cilja trke za sve natjecatelje uz bogatu spizu, nema čega nije bilo, od narezaka, ribljih i mesnih delicija, gulaša, tjestenine, salata, domaćih slastica – prava gozba! Tu večer nam se pridružila i Tina (Goreta), jer joj dečko nije mogao proći  granicu samo s kartončićem (koji je dobio dok mu ne izrade osobnu iskaznicu koja je istekla); otkazala je svoj smještaj i pridružila nam se iduće dane. Za rano jutro smo dogovorili bike trening da izvidimo stazu i nakon toga kratko lagano trčanje. Cilj je bio izbjeći kotorsku gužvu na cesti koja je za bicikliste poprilično opasna. Jutro je bilo svježe, sunce se tek u tragovima naziralo. Obukla sam ono toplo što sam imala, jer nisam računala s tako niskim temperaturama i pošteno se smrznula. Nadala sam se da će sutradan ipak biti nešto toplije! Nakon laganog trčanja smo Tina i ja produžile na tržnicu i uzele si malo više vremena za guštanje u delicijama. U podne je bio predviđen tehnički sastanak s direktorom utrke, sreli smo druge klupske kolege koji su isto bili zabrinuti za plivanje i temperaturu vode (ne mora, već vode, jer ono što sam ja okusila je slatka, a ne slana voda!), ipak nekako najviše ja o čemu svjedoče i fotografije. Igor Majer, direktor utrke, na svoj šaljivi način upozorio nas je na sve moguće poteškoće, podijelio sve korisne info, napomenuo da će se o distanci plivanja (1.9. km ili krug manje odnosno 1km) odluka donijeti neposredno pred sam start nakon što zaduženi izmjere temperaturu vode na tri točke i izračunaju srednju vrijednost (tek nakon utrke ću saznati da je temperatura vode bila 13 stupenjva !?!). U slučaju kraćeg plivanja start se pomiče za 7.15h, ali na plaži svi moramo po standardnom protokolu biti u 7h. Prognoza i dalje nije bila bajna, iako nam je Majer naznačio da se biciklistički dio očekuje bez kiše, barem tamo negdje do 12h, a nakon toga da bi mogli krenuti pljuskovi. Zamolio nas je da na bike dijelu ne jurimo na način da nas moraju skupljati kolima hitne pomoći, bike staza je izrazito brza (u što smo se uvjerili to jutro) i ako malo kiše padne moglo bi biti gadno. S obzirom na progonozu upućeni smo da u zonu tranzicije ne nosimo bicikle niti vrećice za bike i trčanje, već ćemo ih donijeti ujutro prije starta, dok smo ipak trebali doći u zonu tranzicije provjeriti gdje nam je smješten startni broj za bicikl i radi preuzimanja čipa. Nakon sastanka nisam bila previše nabrijana, više zabrinuta za ishod. Uz sve to počinju me boljeti prepone, ne znam od čega, nisam ništa teškog radila s nogama, jedino ako sam se pothladila. Brine me to, jer se nisam nikad susrela s takvom boli, osobito radi bicikla na kojem bih to mogla osjetiti.

Popodne i večer smo proveli spremajući opremu za idući dan, klopa, odmaranje nogu. Miluša mi je uspjela nabaviti deblji neopren (hvala Aleksandri i Miluši!), doduše broj manji, ali sam ipak uspjela navući ga na sebe, stiskao me za vrat za poludit, ali odlučila sam da mi druge nema! Spavanje i ujutro rano buđenje, oko 4 sata, doručak i toaleta pa oblačenje. Coach Žic mi je dao sve moguće savjete za trku što se tiče opreme i načina vožnje bicikla za slučaj lošeg vremena. Jutro nije bilo hladno, štoviše bilo je toplo za razliku od ostalih dana (možda ima veze i činjenica da smo večer prije otkrili klimu i napokon ugrijali konstatno prehladan apartman), pakiramo sve stvari, sjedamo na bicikle i prema tranziciji. Unosimo bicikle, namještam sprinterice, ostavljamo vrećice na predviđenom mjestu i čujemo da je start pomaknut u 7.15h, dakle plivanje skraćeno! Ne zna bih li bila sretna ili nesretna, jer to samo znači da je zaista ledeno kad su pomaknuli start 🙁 Mažem na lice vazelin nadajući se da će mi biti toplije, pozdravljam se s Milušom koja mi daje ohrabrenje. Ujutro na doručku sam zaključila da bi bilo dobro unijeti što više tekućine da se na samom startu mogu popiškiti u neopren i na taj način stvoriti povoljniju temperaturu od one koja me čeka. 🙂 Tako je i bilo, oprosti Aleksandra! 🙂 Prije starta trebalo je ući u vodu i zagrijati se, figurativno rečeno, jer nemoguće je ugrijati se u toj temperaturi vode. Na izrazima mnogih natjecatelja šok i nevjerica, neki odmah izlaze van, neki ne vjeruju da je zaista tako ledeno. Bilo me strah moje reakcije od 2 dana prije, hiperventiliranja, odlučila sam krenuti među zadnjima, za slučaj da počnem hiperventilirati i ne uspijem smiriti disanje kako se ne bih našla u „vešmašini“ i mogla izaći na obalu. Na obali nabrijana muzika „Thunderstruck“, kao da nam i ovako srca ne lupaju dovoljno jako…

3,2,1 – START!

Puštam sve ispred sebe, ulazim u vodu među zadnjima, ispirem naočale, stavljam ih  na glavu, govorim sebi „ti to možeš i samo polako“, počinjem plivati i sve je u redu. Moram napomenuti da je posuđeni neopren bio 3 puta deblji, prije toga nisam imala vremena isprobati plivati u njemu pa sam se ugodno iznenadila kada sam shvatila da sam dosta brza i da pretičem velik broj plivača, dosta muških (po boji kapice se moglo razazntati), u glavi mi je Žic koji mi govori „gledaj gdje su  bove“, oduševljena što mi plivanje ide lako, što prelazim toliki broj plivača, temperaturu vode ne osjetim (očito je Tina bila u pravu kad je rekla da se u trci ta temperatura ne osjeti), neki me udaraju nogama, neki neprestano po glavi pa sam u jednom trenutku morala okrenuti se prema plivaču i na engleskom objasniti da se udalji od mene 🙂 Negdje prije izlaska iz voda osjetim puni mjehur i razmišljam da bih trebala to sad pustiti iz sebe, jer što ću kasnije, ali mi misao samo prolazi glavom, ne stignem se na to koncentirati i s pomalo punim mjehurom izlazim iz vode, stišćem tipku na satu i vidim cca 19minuta, ne vjerujem! Isplivala sam više od kilometra za 19minuta!! Čudo!

Međutim, iduća greška je bila što se nisam sama sa sobom dogovorila što ću obući na biciklu. Ispod neoprena sam imala triatlonsko odijelo, po uputama Žica ispod njega stavila odrezanu vrećicu cijelom dužinom prsa i navlake na ruke. U bike vrećicu na tranziciju sam stavila čarape, šuškavac prsluk, triatlonsku majicu, bike rukavice, gumene rukavice, traku šilt, buff. Volonterka mi pomaže skinuti neopren koji jedva silazi s mene, vuče ga na sve strane, pareleno pomažući još jednom natjecatelju, ne mogu se odlučiti što uzeti, stavljam čarape, bike rukavice, pokušavam gumene, ali ne idu pomislih „ ma zaboravi“, stavljam još traku šilt i odlazim prema biciklu, naočale, kaciga i odlazim s biciklom iz zone, nakon mount linea se penjem (kojeg sam se cijelo vrijeme bojala jer me Željka Šaban Miličić prepala da nema dovoljno vremena tj. ceste za gurnuti nogu u sprintu, ali ipak sam uspjela) i deri miško! Ubrzo sam shvatila da mi je oprema okej i da mi ništa drugo ne treba, u sebi zahvaljujem Žicu na korisnim savjetima. Prvih sat vremena je bez kiše i mislim si izvrsno, sad se mogu naganjati, prvih sat vremena sam vozila u tempu od cca 30km/h, nisam se čak puno oko toga mučila, mislila sam neću sad pretjerati treba odvoziti 90km, onaj mjehur s plivanja je sad bio sve veći i veći, u TT položaju sam kvadrima udarala u njega, a s vremenom su mi se stopala počela hladiti, onda i ruke, da bi nakon tih sat vremena počela padati kiša! Pomislim, ipak nisu pročitali dobru prognozu, eto kiše i prije završetka bike dijela! Kako je kiša počela padati, na tom dijelu staze je počela sve više i meni je u glavi samo treptalo „SKLISKO!“, nisam se više mogla opustiti, adrenalin koji me bio počeo hvatati me pustio, mislila sam na Žicove riječi prije spusta ne vrti previše, u zavojima drži ravno bicikl, pomislih sad bi mi dobro došao i šuškavac! Ali ga nemam, a nisam ga ni imala gdje staviti… Na uzbrdici još prestižem neke natjecatelje, međutim na nizbrdici i po ravnom mi je muka, svi me prestižu, voze se kao da kiša ne pada, kao da sve nije mokro, strah me da ne sletim sa staze, to mi sad zaista ne bi trebalo! Odlučim voziti racionalno pa što bude. Mjehur me i dalje muči, razmišljam što ću kad siđem s bicikla, skidati triatlonsko odijelo, tražiti toalet i onda pomislim „ma nema druge, moram se popiškiti na biciklu!“, prije zadnjeg okreta kada kiša lijeva (znači da će me brzo isprati) provjerim ima li iza mene natjecatelja i nakon što sam se uvjerila da nema skocentriram se da oslobodim mjehur, ako je itko mislio da je to lagano, čak i na laganoj mokroj nizbrdici prevario se! Potreban je veliki stupanj koncentracije da bi se oslobodio mjehur i u tom trenu kada je krenulo da mi je bar netko mogao snimiti lice, takav osjećaj lakoće kakav je teško zamisliti 🙂 Nasmijala sam se sama sa sobom, pomislim „okej i to sam isprobala“, okret i cestom natrag prema tranziciji, dosta strm spust do mount lina pa sam odlučila da neću sići s bicikla kako sam naučila, jer bih mogla pasti.

Odradim nekako silazak sbicikla, trčim u tranziciju, a stopala ne osjetim. Ostavljam bike, kacigu, trčim po vrećicu za trčanje, oblačim tenisice i drugi vizir i jurim na stazu za trčanje (lungo mare, cijela staza je išla uz samu obalu). Noge su mi lagane, gledam koliko trčim i sve ne vjerujem u tempo, 4:15,4:20,  sva sam poletna i pomislim „samo da tako ostane svih 21km“. Prestižem puno natjecatelja, najviše muških i poneku ženu. Iza mene trči neka britanka, čujem je iza sebe na par koraka svima viče „stay strong“ i pritom me silno nervira, jer nakon cca 50min mi tempo počinje padati i moram se koncentrirati da bih trčala kako sam zamislila. U nekom trenutku je molim da zašuti i pomislim da joj očito ne mogu pobjeći pa nek ide ispred. Negdje na 5km prije kraja je ubrzala i prestigla me, malo mi je laknulo, a onda sam pomislila kako sam je zapravo nesvjesno „pejsala“. Da je bar tako bio netko sa mnom, onda tih prvih nekoliko kilometara ne bih krenula prebrzo pa kraj ne bi bio težak. Borba je bila mentalna da ne padnem u tempu i da ga pokušam izvući, a sve je spašavao pogled na more. J Nažalost, kiša gdje bi najbolje došla je izostala. Nakon te mentalne borbe i razgovora sa sobom uletavam u cilj i na semaforu vidim 5:03, organizator mi stavlja medalju oko vrata, fotkanje s Igorom iz kluba koji je došao malo prije mene i tako nekako krene kiša pa pljusak. Gotovo! Zadovoljna? S obzirom na vremenske uvjete – da! S obzirom na neiskustvo – da! Mogu li bolje? Sigurno mogu! Odmah sam odlučila da i iduće godine moram doći popraviti to vrijeme i da kupujem deblji neopren 🙂

U cilju nas je dočekala klopa i pivica, nazdravili, pričekali druge kolege, presvlačenje, odlazak u tranziciju po stvari, u apartman na tuširanje i presvlačenje pa na dodjelu. Naš Bruno je osvojio 3.mjesto u kategoriji! Željka naravno ukupna pobjednica kod žena, Višnja Ivanović Opačić također mjesto u kategoriji, navijanje za sve natjecatelje na postolju pa lagani odmorko. Meni je izmaklo postolje za jedno mjesto u kategoriji, dok sam ukupno od žena došla 13. Shvatila sam da sam zeznula bike dio, jer su me tamo prestigle 4 žene i to taman kad je kiša počela padati. Jednostavno je strah i neiskustvo vožnje u takvim uvjetima bilo jače od mene. Na trčanju sam prestigla zato 7 žena što je sve u svemu dobar rezultat, jer ovo je prva „cestovna trka“ za mene ove godine.

Večeru smo dogovorili kao klupsku u konobi pored plaže gdje je bio start, mesna jela s roštilja uz salaticu i za kraj stali na zabavicu koju je organizator priredio u blizini cilja. Kiša nije stala taj dan, a ni idući. Kotor nas je dočekao s kišom pa nas je tako i otpratio, odlučio je da moramo barem još jednom doći kako bismo ga vidjeli okupanog suncem i sve što on još može priuštiti.

Jedna utrka više, jedan novi grad, nova poznanstva i prijateljstva, iskustvo više i sve skupa kad se zbroji uz svu silnu kišu vrijedilo je! Gdje ćete vi biti iduće godine u ovo vrijeme? Možda u Kotoru?

Facebook komentari
13. svibnja 2019.