Osobni trener – da ili ne

Već prije nekog vremena nastala je polemika na postu Josipa Toljana vezano uz “imanje” osobe trenera kao sastavni dio bavljenja trail trčanjem/trčanjem. Moj komentar je bio u smjeru da bi svakome od nas trebao osobni trener pa su se neki složili, dok neki drugi nisu. Sasvim normalno, rekli bi “sto ljudi, sto čudi”, ne čudi da su razmišljanja drugačija, a u tome je i čar.

Međutim, tada sam obećala napisati tekst upravo o tome pa ga sada objavljujem uz napomenu da je sve moje subjektivno iskustveno viđenje. Svakako je bolje iskustveno, nego teorijsko. 🙂

Kada je u pitanju osobni trener kod rekreativaca mislim da je problematika zaista kompleksna. S jedne strane imamo genetiku osobe koja je kod svakog različita, voljni moment koji je također različit, različite financijske mogućnosti, a u konačnici različita htijenja od sporta, treniranja, utrkivanja, u konačnici života. S time kada govorim o treneru ne promatram ga isključivo s trkačkog aspekta, već generalno osobnog trenera kao osobu u vašem životu koja na ovaj ili onaj način može zajednički s vama doprinijeti vašem napretku, održavanju istog i spriječiti moguće ozljeđivanje.

Za primjer ću uzeti sebe, jer je to osoba koju najbolje poznajem (iako i dalje moje tijelo i glava nisu u potpunom skladu). Rekla bih da sam odgojena vojnički i što sam starija to više to dolazi do izražaja. Prije kada bih si sama zadala trening, a trajalo je to kratko dok nisam imala prvog trenera, uvijek bih ga otišla odraditi neovisno bi li mi se to dalo ili ne u danom momentu. U tim prvim mjesecima zbog neumjerenih treninga sam zaradila išijas, a kako ne volim doktore (tko voli?!) pokušala sam to sama riješiti i nekako uspjela (ovo svakako nije preporuka za vas koji čitate). Tada o trčanju, programu i svemu vezanom uz to nisam znala baš ništa (baza, futing, intervali, fartlek bili su mi totalne nepoznanice), iskreno nisam se ni trudila. Obično bih znala reći da mi trener treba kako se ne bih ozlijedila, jer sama nemam mjeru.

U nekom periodu sam sama radila i vježbe snage i na kraju se opet ozlijedila. Radila sam ih neplanski, nisam dovoljno toga pročitala, a sklona sam pretjerati uz to što ih nisam pravilno izvodila, jer nisam se imala gdje vidjeti radim li ih pravilno (odradila bih kod kuće). Također, moje tijelo genetski nije posloženo tako da bi mi noge bile uvijek u fit stanju baš zato što sve što pojedem odlazi upravo u noge, područje gluteusa (odnosno gdje on treba biti 🙂 ) i smatram da na njima moram više raditi, nego netko tko već u startu na tom dijelu tijela nema genetski ni grama masti.

Kada govorimo o pisanju trening plana, moje iskustveno mišljenje je da treneru treba vrijeme da vas upozna, mora biti upoznat s vašim obvezama, a onda između vas dvoje mora postojati kvalitetna komunikacija kako bi on znao procijeniti je li baš taj dan dobro odraditi zadani trening. A opet, vi biste trebali i sami sebe poznavati da biste s njime mogli komunicirati na najbolji mogući način. Ukoliko ne poznajete sebe, kao što je još uvijek slučaj sa mnom i imate veliki voljni moment, odradit ćete svaki zadani trening neovisno kako se osjećate, dok bi možda baš preskakanje ili promjena treninga u danom momentu bila korisnija. Ono što smatram da je izrazito bitno kod pisanja trening plana jest da on bude zaista individualan. To znači da osoba trenera mora poznavati vaš raspored i ako ste osoba koja preko tjedna radi 8h/dan, odlazi na posao i ima još neke standardne životne obveze onda nije logično da vam trener primjerice napiše da na radni dan odradite dva duža treninga (prije i poslije posla), a za vikend (ako imate zaista gotovo cijeli vikend za sebe) trening od sat i pol/dva.

Ako promatramo osobnog trenera kao osobu koja će s vama raditi vježbe snage, stabilizacije, propriocepcije, izometrije, trkačku tehniku tada smatram da je osobni trener zaista nužan da s vama odradi sve navedeno. Zašto? Kao prvo, sami sebe najčešće ne vidite dok radite neku vježbu, drugo trener će vam uvijek iskombinirati vježbice tako da odgovaraju i ostalom trening planu, s treće strane njemu je to posao i sigurno zna više od vas (osim ako niste sami toliko zagrizli u taj dio da znate jednako kao on, ali ovdje ne pričam o toj vrsti ljudi). Ne smatram da je nužno da trener ima završen fakultet i da je već zbog toga dobar u svom poslu. Postoji mnogo ljudi u različitim djelatnostima i područjima života koji će zbog toga što ih nešto interesira imati možda više znanja i iskustva od nekog tko je eto završio tu obrazovnu ustanovu, ali bez nekog velikog interesa. A mislim da je to upravo kod osobe trenera i nešto što dolazi do izražaja.

Neki od mojih prijatelja trkača nemaju trenere niti su ih imali ili su ih imali kratko vrijeme i zaključili da to ipak nije za njih. Neki od njih nikad nisu bili ozlijeđeni. Ono što sama uviđam da se najčešće radi o osobama koje već imaju genetske predispozicije trkača, najčešće te osobe ne rade posao na kojem sjede 8h i imaju taj talent (ili pak iskustvo) sami sebi skrojiti trening plan.

Ipak, mnogi rekreativci se muče ne bi li postigli nekakav rezultat bilo to u trailu, polumaratonu, maratonu, nekim drugim trkama, a ne znaju od kud krenuti. Teško da će bez volje za čitanjem kako poraditi na svom rezultatu napredovati, osim ako nisu prirodno talentirani. Ali svi znamo da je talent tek manji dio uspjeha, a rad najveći. Međutim, ni svaki rad ne dovodi do rezultata. Također, ovdje takvim početnicima ne idu u prilog društvene mreže koje su česti okidač ozljeda. Nažalost, društvene mreže nam nameću da je više bolje, da je brže bolje, da nisi dobar ako ti je pace 6.00/km, da nisi dobar ako si istrčao samo 10km/dan ili samo 50km/tjedan. I svi smo nekako navikli pretjerivati, a putem društvenih mreža nam se to usadilo u svijest, htjeli mi to priznati ili ne. I tim osobama koje su sklone prerano na taj način pretjerati sigurno bi dobro došao osobni trener.

S druge strane, promatram kolege na poslu koji se najčešće ne bave ničime, mnogi od njih šepaju, većina ih ima problema s kralježnicom, kukovima i slično s time da su to sve osobe mlađe životne dobi, ali koje su totalno neaktivne. Mislite da njima ne bi dobro došao osobni trener? To je pak ona skupina ljudi koji se sami ne mogu nagovoriti na aktivnosti, a nakon što sam pročitala knjigu “Born to Run” gotovo da bih potpisala da su sve te degenerativne promjene kod njih nastale upravo radi sustavne neaktivnosti (sjedenja kod kuće, sjedenja u autu, sjedenja na poslu pa opet auto, kauč).

Ako govorimo samo o trčanju postoje razne škole trčanja gdje će trener s grupom odraditi trening, međutim “problem” takvih škola trčanja jest u tome što taj trening nije prilagođen vama kao pojedincu, već je prilagođen kolektivu. Vjerujem da postoje iznimke gdje biste i u takvoj grupi dobili individualni trening, međutim takvih trenera je zaista malo. Naravno, škola trčanja je najviše za rekreativce kojima je bitno ta dva/tri puta tjedno malo se rastrčati i doći do toga da mogu u komadu pretrčati 10-ak ili nešto više kilometara. No, u onom periodu kasnije je bitno da ste ili dovoljno educirani ili da ipak imate osobu koja će s vama na neki način raditi da biste izbjegli ozljede i postigli rezultate.

Ne postoji univerzalni odgovor imati osobnog trenera ili ne, to ovisi isključivo o vašoj kompleksnosti osobe. 🙂

Ako razmišljate uzeti osobu trenera moji savjeti su:

• upoznajte sebe što je više moguće i osluškujte tijelo što vam govori
• uskladite svoja htijenja (mozak) sa svojim tijelom
• komunicirajte sa svojim trenerom što je više moguće
• odaberite trenera s referencama (rezultati drugih sportaša)
• odaberite trenera kojem će biti cilj dovesti vas do rezultata radi vas, ali i radi njega samog, jer vaš uspjeh je i njegov uspjeh
• odaberite trenera koji će biti ponosan na vaš zajednički rezultat
• ako niste zadovoljni zahvalite se i dajte si vremena pa razmislite što dalje