Imbertrek je druga utrka u sklopu Dalmatinske trail lige (DTL-a), utrka iznad Omiša, staza Omiške Dinare, jedno od njezinih veličanstava u ovoj ligi i meni jedna od najdražih utrka.

Iako u svom nazivu nosi riječ “trek” napušten je taj koncept staze, vjerojatno radi njezine manje popularnosti i uvedena trail varijanta, meni dakako draža.

Organizator je već u raspisu utrke upozorio da je staza nešto izmijenjena u odnosu na prošlu godinu, nešto teža i samo za one najspremnije! Start je bio organiziran kao i prošle godine, iz sela Slime na jednom kraju Omiške Dinare, a cilj u Omišu na drugom kraju. Staza je osmišljena da bude prva verzija transverzale kao rezultat višegodišnjeg čišćenja i označavanja staza. Teren je izrazito zahtjevan s puno uspona i spuštanja, nešto po kamenu koje pruža dobro trenje, a nešto po skliskom kamenu gdje treba biti posebno oprezan. Mnogi će reći da je s te sjeverne strane kameniti spust uvijek „slinav“.

Staza prolazi sve najatraktivnije dijelove planine, a kao novost ove godine jednim dijelom ulazi u područje Vruje te s tog mjesta pucaju najljepši pogledi na okolicu. Najveći dio staze (95% dužine) je planinarska staza “singletrack” i 2km asfalta na početku, nešto prije prve okrjepe i 2km na kraju. Nažalost, ove godine iako smo se penjali na Kulu (najviši vrh na 864m) izostao je uspon na Forticu, koje je mi je prošle godine ostao kao jedan od top dijelova staze.

Početak dana, krećemo u zoru iz Vodica (u Vodice smo stigli par sati prije, u petak iza ponoći), oblačno uz miris kiše, ali u autu Nenad (Ostojić), Andrija (Savić), Nikola (Domitrović) i ja optimistično razgovaramo i uvjeravamo jedni druge da tamo jednostavno mora biti sunčano. Međutim, kako se približavamo Splitu kiša sve više pada, a izlaskom iz jednog tunela nailazimo na „prolom oblaka“, neki se pitaju jesu li ponijeli šuškavac (tko bi nego Nenad :)) i kako će izgledati start ukoliko će stvarno „lijevati kao iz kabla“. Omiš nas je dočekao bez kiše, ali s nadolazećim oblacima, završne pripreme, pozdravljanje dragih ljudi i krećemo busom organizatora prema startu. Uz takvo vrijeme, loše spavanje kroz noć (dio na putu u autu, kad smo stigli jedno vrijeme nisam mogla zaspati, da bih se već u 4:30 trebala probuditi) sanjam o dekici, krevetu, kako sam se ušuškala, a ne o trci od 30km po zahtjevnom terenu.

Na startu preuzimamo startne brojeve, neki se zagrijavaju trčeći, neki traže wc u zadnji tren, neki zijevaju, dok su neki nabrijani i jedva čekaju da opali start. Oblaci kao i prošle godine, miris kiše, ali još uvijek se nadam da će se rasčistiti i da će nam na stazi zastati dah od pogleda, kao što je to bilo prošle godine. 3,2,1.. start! I odmah lagano uzbrdo, malo asfalta, malo šume, opet malo asfalta i onda vertikalni uspon. Kad smo se digli na visinu ušli smo ili u oblak ili u maglu, jer jedva da se išta vidjelo, pogotovo trakice pa se trebalo ravnati po oznakama planinarske staze, ne previše žuriti, a negdje čak i stati i tražiti oznake. Jer poučena iskustvom, bolje je biti sporiji na koraku, a brži u „čitanju“ staze. Nakon što bismo uspjeli pronaći put i dali se u trk, na određenoj nizini kao da nam je netko stavio naočale i zamućen vid se odjednom razbistrio. Prije prve okrjepe nailazimo na spust po izrazito skliskom kamenju, ovdje sam nekoliko puta skoro pala i usporila korak, dosta je bilo padova za neko vrijeme! Međutim nakon skliskog kamenja nailazim na skliski asfalt gdje trebam skrenuti oštro u desno i tu padam, prvo na desni dlan, a nakon toga na desnu potkoljenicu, ustajem, vidim nogu punu krvi i mislim si „ma nije to ništa! Ole bi bio ponosan, a Nikola će se lupiti po glavi :)“, nakon nekoliko metara nailazim na volontere prve okrjepe koji me gledaju u čudu što zbog krvi koja u tom trenutku curi po mojoj nozi, što zbog toga što nisam stala i vjerojatno što sam ih s osmijehom pozdravila u trku! 🙂

Opet pad na asfaltu pomislim, baš ga znam pogoditi, prvo Murter, sad Imber i sve asfalt… što je sljedeće?! Nakon toga mi pomalo muku zadaje trnje koje me pika po krvavom dijelu noge, ali nekako se trudim ne misliti na to i koncentrirati se na zvuk ptičica, mirise i način trčanja. Kako se oblaci nisu rasčistili nažalost nismo uspjeli uhvatiti one najljepše poglede, još smo nekoliko puta ušli u oblak/maglu, dio staze je čak nalikovao na neki močvarni film gdje će iskočiti kojekakve zvijeri 🙂

Ovog puta smo imali zaista teške vertikalne uspone i odmah sam pomislila „trebali smo uzeti štapove!“, a ostavili smo ih u autu „jer što će nam“. Istina je da se ne znam služiti štapovima na pravilan način i da me uglavnom usporavaju, međutim ovo su bile takve vertikale da bi mi pomogli da sam ih imala, bila bih brža i sačuvala bih već umorne kvadre. No, pametnija sam za idući put. Bolje ih ponijeti pa ne koristiti, nego ih zatrebati, a nemati ih!

Uspona na Kulu se sjećam još od prošle godine, u odnosu na cijelu trku kratak uspon, ali pun stijena, kamenja, velik dio se ne može brzo trčati u brdo i onda natrag istim putem dole pa se sjuriti niz strmu kamenitu stazu pa nešto asfalta i do cilja. Upravo na tom spustu vrijeme nas je ipak razveselilo prekrasnim pogledom na Omiš, to je onaj trenutak kad ti zastane dah, poželiš stati i uslikati. Ali onda već druge sekunde misliš „u trci sam, slikat će netko drugi! :)“ Nekih 5km nizbrdo, dobar dio po asfaltu, puštam nogu, da ne bih umarala dodatno kvadre, skoro pa sprint i ulazak u cilj.

Osvojeno 2.mjesto, ove godine sam za razliku od prošle bila 10 minuta brža, na nešto težoj stazi. Po prvi put sam zadovoljna odabirom hrane i izotonika tako da sam i ovaj put nešto naučila. Kilometri i visinska su u nogama, desna peta me samo malo boljela na dijelovima staze i neko vrijeme nakon ulaska u cilj.

Prošle godine sam bila izrazito zadovoljna s Imberom, ali sam na Promini podbacila, tamo sam ostala dužna! Vidjet ćemo kako će biti ove godine.

Čestitke organizatoru na odličnoj stazi, besprijekornoj organizaciji i divnim volonterima. Predložila bih samo da se u slučaju lošeg vremena kao što je bilo ovaj put, ukoliko je moguće, uvedu fluorescentno narančaste oznake staze koje bi se vidjele i u oblaku.

Ovo je svakako utrka kojue trebate uvrstiti u svoj kalendar 🙂