Počeci trčanja vezani su uz nasip, jutra okupana suncem, svitanjima s puno znoja i s puno truda pretrčati još samo ovaj metar pa onda još samo jedan 🙂 Voljela sam obmanjivati samu sebe, a već tada sam voljela jutra.
Kako sam uopće došla do ideje da potrčim? Imala sam i ranijih pokušaja, ali sam tada nakon par treninga i toliko jakog naoticanja listova da ne bih mogla navući čizme idući dan uvjerila samu sebe i prijatelje oko mene (Janja Žic me toga uvijek rado prisjeti) da trčanje jednostavno nije za mene. Taj period je prošao, došlo je vrijeme učenja za pravosudni ispit kada sam u komadu znala sjediti od 5h do ponoći (da, doslovno), Lottu su šetali najbliži, čak su mi i kuhali. Tada mi je navjeća želja bila bezbrižno proštetati gradom, a kada sam pravosudni ispit uspješno savladala zaključila sam da se moram opet okrenuti sportu, jer sam taj dio života (nerado) zapustila. Rad u odvjetnićčkom uredu nije ostavljao previše vremena za druge aktivnosti, Lotta i ja smo bile same i razmišljala sam u čemu bismo nas dvije mogle sudjelovati skupa. I tako sam došla do trčanja.
Kako sam imala nekakvog iskustva u sportu, znala sam da moram krenuti lagano. Imala sam tenisice i samo tenisice. Ostalo sam izvukla iz ormara što se našlo. Pamučno. Bilo je ljetno doba pa nije bio toliki problem imati nekakav topić i kratke hlačice. O trčanju nisam znala ništa, nisam se trudila čitati, samo sam krenula, jer sam si tako zacrtala. Ujutro prije posla, s prvim zrakama sunca na nasipu. Bilo je svakakvih perioda u mom životu, ali nekako volim jutra, skoro pa oduvijek.
Krenula sam od klupice do klupice na nasipu trčati, od sljedeće hodati i tako sam radila intervale hodanja i trčanja između klupica. S vremenom sam povećala za dvije klupice pa tri, zatim od mosta do idućeg mosta pa onda od prvog do drugog mosta, dok nisam uspjela istrčati cijelu dužinu. Sjećam se da je bila borba, da mi je bilo baš jako teško, međutim odustajanju nisam nikad bila sklona.
Sa selidbom u kvart pored Maksimira još sam neko vrijeme odlazila na nasip prije posla, jednostavno sam bila zaljubljena u sunčane izlaske pored Save. Nije mi bilo teško. A onda je došla zima (i dalje ništa nisam znala o trčanju, samo sam trčala), promijenila sam posao, novi posao je startao ranije (i trajao kraće :)), nije više bilo vremena za nasip i prestala sam s trčanjem, doma sam se okrenula HIIT treninzima preko youtubea koji su u to vrijeme bili dosta popularni.
Ali Lottu je i dalje trebalo šetati i to prije posla pa smo krenule s laganim trčanjem u Maksimiru, svega 15minuta pa 30 minuta. U to vrijeme mi je bilo nezamislivo da trčim poslije posla, jer sam voljela jutro i nekako sam mislila da ću poslije posla biti preumorna za trening. Međutim, s vremenom mi je tih 30 minuta trčanja prije posla postalo premalo, a nisam bila dovoljno luda kao danas da se radi toga probudim 2, 3 ili čak 4 sata prije početka radnog vremena. I tako sam krenula s dužim treninzima nakon posla. S običnim satom, nisam znala koliko sam pretrčala. Ali sam s vremenom naučila koliko mi treba za koju dionicu u Maksimiru i jesam li danas spora ili nisam. Trčala sam uvijek sat vremena. I vratila bih se u stan iscijeđena. Doslovno. Ne bih nakon tog treninga mogla ništa, jer sam trčala prejakim tempom, do maksimuma. Iako sam krenula pravilno s hodanjem-trčanjem, očito su me napredak i želja za “što brže i jače” povukli. Zaboravila sam na ono pravilno. I dalje ništa nisam znala o trčanju. Jednostavno nisam bila sklona čitanju, valjda sam se načitala previše u to vrijeme.
A onda je na Facebooku iskočila objava za Paklenica trail utrku. No, o ovome u idućoj objavi. 🙂
