Sada sam trčkarala cca 6 mjeseci, s prekidom. Na Facebooku mi je među objavama iskočio oglas za utrku Paklenice, 17km i 400 m visinske. I pomislih, „ajme Paklenica! Već dugo nisam bila tamo, a sad organiziraju utrku. Baš bih mogla otići!“

Naravno, nisam znala mogu li uopće pretrčati 17km, a ovih 400m visinske mi nije značilo baš ništa. Nekad sam u Paklenicu odlazila penjati, oduvijek je smatram prekrasnom i vrijednom divljenja. Tamo se uvijek nekako osjećam malo naspram te divovske prirode.

Znala sam kako izgleda prvi dio staze, jer se s lijeve i desne strane pružaju penjački smjerovi. U raspisu utrke bila je navedena obvezna oprema. Mislim si kakva sad obvezna oprema?! Ruksak?! Kako ću trčati s ruksakom?! Jedini ruksak koji sam imala bio je planinarski od 32l, znala sam da s njim na leđima sigurno neću i ne mogu trčati. Posudila sam nekakav manji planinarski ruksak, kupila zavoje, flastere i stavila bidon u njega s bocom vode (pih, kao da ću piti tu vodu!). Obvezna oprema na broju.

Jedine tenisice koje sam imala bile su obične cestovne tenisice. Za druge tenisice (tzv. trail tenisice) nisam znala. Kako je utrka bila 30.4.2016. g. još nije bilo toliko toplo (mislila sam tada) pa su poslužile i nekadašnje penjačke šarene tajice (poluprozirne za koje će se kasnije ispostaviti da su mi donijele sreću :)) i nekakva majica.

Odlučila sam otići na utrku, kontaktirala srdačnu organizatoricu Danijelu Bucić, uplatila startninu, spakirala stvari i eto mene u Paklenici.

Dolazim preuzeti startni broj i paket i sve se okrećem oko sebe. U čudu sam. Gdje sam to došla?! Kakvi su ovo izvanzemaljci s tom svom opremom na sebi? Kakva je to oprema? Kakvi čudni ruksaci i tenisice?! A gle njih, imaju i štapove. Trebaju mi štapovi?! OMG!

Iako sam na početku bila nabrijana, raspoloženje je splasnulo, stala sam u zadnji red i pomislila “ma što ja ovdje radim?!”. Svojoj pratnji sam rekla neka me ne očekuje iduća 3h, ako ne i više. Znala sam da se predviđa da će prvi doći za 1 sat i 30 minuta, ali ne i ja. Svi su nabrijani oko mene, opali start i krećemo. Trčim u svom tempu, kako sam to naučila i odjednom prestižem cijelu grupu ljudi. Sjećam se toga kao danas! U šoku sam i nevjerici! Svi ti super kul sportski obučeni ljudi su ostali iza mene. Pa što se događa?! Hoću li ja uspjeti dovršiti utrku?! Neko vrijeme sam prva, a tada se ispred mene stvori plava djevojka s jednim muškim trkačem, trče bez opreme i mislim si „Krasno, to sam mogla i ja! A ne nositi ovaj ruksak koji mi ničemu ne služi, samo mi smeta, radi mi žuljeve i boli me” (nakon utrke imala sam rane na ramenima i leđima cijeli tjedan). I tako smo se nas dvije naganjale do cilja, malo jedna ispred druge, malo druga ispred. Na kraju je Magdalena Ptak iz Poljske došla kao prva 25 sekundi prije mene! Dakle, osvojila sam 2.mjesto!!! I stazu sam savladala za 1:30:44! Ajme, koja sreća! 🙂

Nagrada je bila oprema iz Decathlona, bila sam oduševljena! Nažalost, te godine se nisu dijelile medalje, što mi je bilo žao, jer nemam medalju od prve završene utrke, ali to su ispravili već iduće godine. Voditelji su rekli da ovo mora biti početnička sreća (znali su da mi je prva utrka)… Eh, nisu baš bili skroz u pravu 🙂

Facebook komentari
18. siječnja 2019.