Odustati ili ne na utrci?

Čitam Danijelinu (Ex Saraja Horvat) objavu kako je nakon ultra trail utrke (22.8.2020. Žumberak ultra trail – ULTRA 50 miles| 82km | 3540mD+) u subotu 29.8. odradila 6h ultraškog trčanja po ravnom ( u sklopu hrvatske repke, virtualni 6h ultramaraton IAU 6H Virtual Global Solidarity Run koji je odtrčala na utrci Grawe noćni maraton 2020) objašnjava kako je unatoč boli koljena na koje je pala na Žumberku i tabanima koji su joj zadavali astronomsku bol, ipak odtrčala/odhodala svih 6h. I razmišljam hoću li joj čestitati na tome ili ne. Je li uspjeh unatoč takvoj boli ne odustati? I sjetim se sebe na Kanarima (Transgrancanaria HG 2020 127.30km / 6550m+), kada sam na cca 70.-om km trebala odustati, a nisam. Mislila sam ” pa toliki put sam prevalila da ovdje dođem, toliko sam se trudila, neću valjda sad odustati”, ali tijelo mi je trpilo toliku bol da sam na to toliko puta pomislila, no nisam to i učinila. Mislila sam to bi bio neuspjeh, a luda glava može sve. I doista, ljudi poput nas koji imaju toliko ludu glavu nisu skloni odustajanju, programirani smo dovršiti ono što smo počeli. Bi li onda u našem slučaju zapravo uspjeh bio odustati? Učiniti ono što nam je toliko teško?

Da se razumijemo, uvijek sam sklona borbi do kraja, ali s današnjeg gledišta, kada se tek nakon 6 mjeseci od utrke osjećam dobro dok trčim i bez boli smatram da bi odustanak na Kanarima bio uspjeh i da sam trebala odustati, unatoč tome što bi moj mozak mislio ili bilo tko drugi. Jer luda glava može sve, ali tijelo ponekad ne može pratiti.

U ovakvim slučajevima najčešće se dogodi da s tim završetkom postavljenog cilja nanesemo sebi više štete, da najčešće nema onog osjećaja zadovoljstva zbog “normalne” patnje, već je to patnja zbog fizičke boli koju smo mogli sami prekinuti, a nismo. I onda se najčešće dovedemo do toga da tjednima iza takvih utrka ne možemo činiti ono što najviše volimo – trčati! Sjećam se, nakon tih Kanara jedva sam odtrčala trening u tarjanju od 60min od boli koju sam osjećala, kretala je već nakon 30 min trčanja, a drugih 30 min je bila borba i to na treningu! Ali ni onda nisam bila sklona odustati. Ne ja!

Sve dok se nije dogodio Velebit (Naturel Velebit Ultra Trail 2020, MARATHON 42km / 2500mD+) i dok tamo opet nisam osjetila bol koje na tako kratkoj utrci (42km) nije trebalo biti. Na stazi se nisam borila s rezultatom, brzinom, već između dvije sebe, jedna je pokušala uvjeriti drugu da treba odustati, ova utrka mi nije značila ništa, a pogoršati ozljede radi nebitne utrke nema smisla. Sreća pa tamo nisam bila spremna (s opremom) za vremenske uvjete koji su se promijenili u sekundi i to je ono zbog čega sam uz bol vjerojatno uspjela nagovoriti samu sebe na odustanak.

Cilj ovog teksta je da se zapitate, je li zaista uvijek potrebno završiti utrku i pod koju cijenu? Trčimo zato što to neizmjerno volimo toliko da pomičemo svoje granice unatoč boli i patnji, ali pitanje je gdje je granica i kada ćemo je odlučiti postaviti. Sigurno sve to dolazi i s određenim iskustvom, ali bolje je naučiti na tuđem, nego na svojem koliko god bili skloniji ovom prvom.

I zato, nemojte NEodustati kada bi to zaista trebalo, ponekad je odustanak nešto na čemu si sami trebamo čestitati i veći uspjeh, nego da smo došli do cilja.

A tebi draga Danijela želim što brži oporavak i hvala ti za inspiraciju. 🙂