Transgrancanaria HG 2020 i sve što uz nju ide

Od utrke su prošla 3 tjedna, a nekako nijedan dan usred svih zbivanja nisam imala onaj trenutak inspiracije koji je uvijek prisutan kada pišem neki tekst. Danas je Marin Mandekić objavio svoj poduži tekst o utrci i svemu što je prije i nakon nje uslijedilo pa me time inspirirao. Hvala ti Marine!

Odluka za ovu utrku nastala je sasvim slučajno, kao i sve one dobre životne odluke i situacije. Prošle godine preko Facebook-a sam upoznala Zagorku Petrović koja živi na Gran Canarii, divna žena balkanskog porijekla koja mi je nahvalila svoj kraj i prenijela svoju zaljubljenost njime, budući da je odlaskom s Balkana na Kretu tek na Gran Canarii pronašla onaj pravi osjećaj doma. Usporedo sam razmišljala o nekoj dužoj utrci za prvi dio sezone, DUT mi je bio apsolutno savršena utrka, htjela sam ove godine otići na utrke koje imaju puno visinske kako bih bila spremna za DUT 2020. Kratkim pregledom gdje se što nudi i Zagorkinim pozivom da dođemo na Kanare rodila se ideja da prva ozbiljnija utrka bude Trangrancanaria. Iskreno, prvo sam mislila prijaviti utrku od 60 i nešto km, znala sam da je Marin trčao tu utrku prošle godine i da mi vjerno može prenijeti svoje iskustvo. Nekako mi se utrka od 128km i 7500m D+ činila too much početkom godine. Da stvar bude bolja, utrka od 60-ak km je startala na dan mog rođendana 7.3. pa sam zaključila da je to najbolji rođendanski poklon koji si mogu pokloniti. A onda Nikola i ostatak ekipe krenuli: “što ću ići na tako daleki put za samo 60-ak km, meni super idu duge ultre, trebala bih na dužu, itd.” Nakon kratke provjere s coach Žicom utvrdili smo da mogu otići na 128km koja je startala 6.3. u 23 h, tik pred moj rođendan. Napravili smo plan utrka za ovu godinu i to je bila novina, jer do sada nekako nisam imala konkretan plan.

S druge strane moja odluka nije bila definitivna, jer treba izdvojiti novac za startninu, put, smještaj i ostalo. Kad god bih pitala Nikolu jel idemo, odgovorio bi da idemo, ali nikako uplatiti tu startninu… A onda tijekom druženja u Trstu, neposredno prije utrke Corsa dela Bora (6.1.2020.), jedna, dvije pive i eto uplaćene startnine! 🙂 To je bilo to, sada je plaćena startnina i nema povratka.

Planom za put se nisam opterećivala, iako sam osoba od plana i organizacije, nisam navikla tako daleko planirati. Dok smo se uspjeli dogovoriti kad bismo krenuli, vratili se i pronašli karte prošlo je previše vremena. U međuvremenu su se priključile Irena i Maša Klarić, Manja, Neno je od početka bio u igri za utrku da bi na kraju ipak odustao zbog skupe startnine i toga što su ga izvukli za UTMB te odlučio da će odraditi dobre pripreme i s njim Barbara.

Od početka godine prešla sam u potpunosti na biljnu prehranu, zadnju ribu sam pojela u vrijeme blagdana i shvatila da mi teško padne i da mi ne treba. Kada sam uplatila startninu odlučila sam biti krajnje ozbiljna, u višesatnom druženju na Corsi saznala sam da Bojan Grbić 2 tjedna prije utrke ne pije nikakav alkohol pa sam odlučila izbaciti alkohol preko radnog tjedna, vikendom baš ako mi je gušt popiti pivu, dvije ili čašu bevande, a pred samu utrku nisam uopće pila alkohol. Skinula sam i nešto kila, čak i dogurala do onih koje nisam imala ni u vrijeme srednje škole. Htjela sam raditi i vježbe snage prvenstveno za dio tijela za koji smatram da mi je slab i zbog čega smatram da sam imala problema s koljenima na DUT-u, ali coach Žic nikako nije bio za to, a nisam se htjela miješati u posao trenera. Ipak u 1.mj bih se nakon trčanja istezala, rolala s foam rollerom i radila plankove. Osjećala sam da mi to pomaže i nisam imala problema s ITB-om koji mi je inače i tijekom treniranja ranijih godina uvijek radio probleme i to u pravilu na desnoj nozi. Krajem 1.mj sam pala na utrci Marjan Traila u gostima, na samom kraju utrke, cca 500m prije cilja, na oba koljena, na lijevo jače, a vremena za oporavak nije bilo. Već idući dan sam s mukom odtrčala cca 36 km uz Vransko jezero i nekako se nadala da će bol u koljenima od pada popustiti s vremenom, barem do starta utrke.

Međutim, kako je vrijeme odmicalo priča s kuhanjem gableca se opako zakuhala i dovela do toga da više nisam imala vremena za odmor, za ono što mi inače u planu treninga ide uvijek najlošije, a još manje za istezanje, plankove, rolanje… U 2.mjesecu sam došla do kuhanja gableca za 10-ak ljudi, jako me sve to veselilo, ali više nisam imala vremena ni za što: buđenje u 4h, kuhanje gableca, fotkanje hrane, objavljivanje na webu (zadnja 2 tjedna čak nisam stigla ništa ni uslikati ni objaviti), odradi trening, juri na posao, nakon posla juri na trening, istraživanje što ću skuhati (svaki dan sam pripremala novi recept), nabavka, klupski dio priče s promocijom utrka, sve ono inače životno i nesvijest s premalo sati sna. Uz to napravila sam izrazito puno visinske u proteklim mjesecima, iako me Neno uvjeravao da je premalo za utrku na koju se pripremam, ali rekoh vidjet ćemo. Jedva sam čekala odlazak na Kanare da napokon malo odmorim.

Dogovorili smo odlazak iz Zagreba 4.3.2020., avionom iz Beča, do Beča kombijem, direktni let tamo i natrag, a nakon par Marinovih savjeta umjesto smještaja u većim gradovima (Las Palmas i Maspalomas) odlučili smo se da ćemo apartman potražiti na nekom brdu u unutrašnjosti, blizu staze. Prvo mjestašce je bilo Tajeda, međutim nisam mogla pronaći smještaj po okej cijeni za nas sedam. Tražeći dalje naišla sam  na apartman u Vegi de San Mateo nedaleko Tajede, koji ima veliku kuhinju s puno svjetla i veliku terasu s jacuzzijem – što će nam više?! Taman za nas sedam! Bookirano!

Pokret je bio 4.3. u 5,30h, put je bio dugačak, jako dugačak, u avionu na onom malom sjedalu 5h, ali oko 16h smo bili na aerodromu u Las Palmasu. Krenuli smo iz hladnog Zagreba sa zimskim jaknama, a sletili na toplih 20 i nešto stupnjeva. Taman po mom guštu! S Marinom smo se čuli prije, rekao je da će nas dočekati na aerodromu, već je sve izvidio pa ćemo negdje sjesti na cugu i razraditi plan. Kako nismo prije rentali auto, to smo obavili na aerodromu, a s Marinom dogovorili da ćemo uzeti samo jedan, ostatak se potrpati kod njega, jer ćemo ionako te dane do kad je on tu (nedjelja 8.3.) biti svi skupa. Izlaskom s aerodroma oko nas sve neka smeđa priroda, nigdje zelenila, vide se brda, ali nigdje previše prirode. Pomislim ma gdje smo to došli, nije tako izgledalo na fotkama. Ali već kad smo odmaknuli od tog dijela otoka nailazimo na zelenilo, zelena brda, puno divne prirode, cvijeća. Do Vege nam treba cca 30min, tamo smo se odmah susreli s vlasnicom apartmana radi preuzimanja ključa i sjeli na cugu. Ajme, dečki piju pivu, uffff kako im zavidim! Ta apstinencija od alkohola mi je toliko teško pala, onako kao što bi nekome prelazak na biljnu prehranu što je meni došlo nekako prirodno. Već sam bila toliko izmorena od puta, živčana pred utrku, koljena me nisu pustila, a taj put tome nikako nije pomogao ma rekoh daj tu pivu 🙂

Apartman koji smo rentali je bio baš kao na slikama, vlasnica ljubazna i susretljiva, u tih tjedan dana nijednom se nije osjetilo da nas je u kući sedmero, što i nije mala brojka. Vega de San Mateo je maleno mjesto, manje od primjerice Vodica, ali ima apsolutno sve što možete zamisliti: bazen, u sklopu njega jacuzzi, saunu (iako nije radila radi renovacije), restorane, dućane, u trgovini hranom sve što možete zamisliti po vrlo pristupačnim cijenama (avokado 3€/kg!), kakav je bio i smještaj (za tjedan dana platili smo po osobi 450kn!). Jedina mana otoka je što ima dosta vlage pa nema onog čistog plavetnila na nebu, pogleda u daljinu.Iz našeg apartmana pucao je pogled na ocean, ali zbog te vlage i oblaka ga nikad nismo mogli vidjeti.

Utrka je startala u petak, Neno i Marin su trenirali, curke razgledavale, a Nikola i ja svaki svoj dio posla u apartmanu, malo odmora, malo posla, malo kuhanja. Dan prije utrke, popodne otišli smo svi skupa u Maspalomas na preuzimanje startnih brojeva do kojeg nam je trebalo cca sat vremena, jer su uličice među brdima zavojite pa sve dok se ne dođe do autoputa ne može se juriti. U Maspalomasu obavili smo preuzimanje paketa/brojeva, šoping na expu, ekipa mi je poklonila trkače naočale za sreću, fotkali se i natrag kući. Ta dva dana nisam se previše kretala, trebao mi je odmor tako da sam odradila treninge koje mi je coach dao i ostatak dana kuhanje, odmor, priprema opreme za utrku. Nervoza je bila na opakoj razini, duplo većoj od one za DUT, više kilometara, više visinske, bolna koljena, bez odmora, iako sam vjerovala da to mogu dobro odraditi. Ekipa se ta dva dana družila s Marinom i guštala u prirodi i brdima.

U petak smo nekako na kraju uspjeli dogovoriti tko će s kim i kako na start, dogovor je da Nikola i Maša prate mene, a Neno i Barbi Marina; ostale curke idu na trku od 42 km . Marin je u međuvremenu javio da dolazi s prijateljicom koja ide na utrku, trebala bi trčati mojm tempom pa njezina prijateljica ide s Nikolom i Mašom po okrjepama.

Dolazimo u Las Palmas, start utrke je na pješčanoj plaži, prije starta muzika, skupilo se ljudi i svi čekaju da opali start. Nikola je uzbuđen, jednostavno više voli pratiti trkače i izvještavati, nego trčati 🙂 Koja fotka, video, pozdrav s Marinom i svaki na svoje mjesto. Pored mene Esther (Marinova frendica), malo popričamo, opali start i krenemo.

Po tom pijesku trči se prvo vrijeme, pazim da ne izvrnem nogu, nije lako, štoviše nekako je po pijesku baš teško trčati. Razmišljam samo nemoj da te povuku, ovo je utrka od 128km! Nakon pijeska slijedi asfalt i vrlo brzo uzbrdice, već na prvoj uzbrdici trkači počinju hodati i koristiti štapove, vidim Esther na dohvat mi je pogleda i odlučim je se držati. Ali je na toj uzbrdici prestižem, jer mi je nekako lako trčkarati, ne osjećam potrebu da hodam, iako se pitam radim li grešku. Na nekoj nizbrdici me prestiže, ali nakon toga slijedi dio terena koji mi liči na neko prazno korito, s velikim kamenjem na koje se svi oko mene popikavaju, počinju hodati, prolazimo ispod nekog prašumskog bilja, nije mi jasno zašto hodaju kad se na ovome može tako s guštom trčati. Ovdje ih odlučim puno prestići pa i Esther i nakon toga je više nisam vidjela. Prva okrjepa je slijedila za 16,50 km (Arucas), to je ujedno bila i okrjepa gdje pratnja nije mogla doći, a vidjela sam je na snimkama videa drugih trkača koje sam gledala prije odlaska na Gran Canariu. Tamo sam uzela avokado i shvatila da to nije baš dobar odabir. Jednostavno me hrana nije išla. Imala sam svoju tekuću, pripremila sam tortilje s humusom od bijelog graha i čoko puding od avokada, ali već sam na prvoj okjepi shvatila da neću moći jesti krutu hranu.

Idući je bio Teror na 27,90 km, tamo su me čekali Nikola i Maša koja je i dalje bila budna, dočekala me da mi čestita rođendan! <3 Nikola mi govori da nisam puno iza Marina, da idem odličnim tempom i da samo tako nastavim, pokušavam jesti te tortilje, ali ništa od toga. Mijenjam bidone s high 5 4:1, prolazim kroz okrjepu gdje uzimam banane, na okrjepi je muzika, malo zaplešem,  Maša trči sa mnom, ostavlja me na izlazu i pičim dalje. Pomislim kakva je sreća imati divne i drage ljude koji te prate!

Iduća okrjepa je bila brzo Moya – Fontanales na 39,50 km. Nekako su mi te okrjepe do kojih je bilo 10-ak do max 15 km bile okej, sve više od toga bez Nikole i Maše mi je bilo baš teško. Koljena sam počela osjećati jače već kod te 2.okrjepe, ali rekoh isto je bilo i na DUT-u, neću se zamarati. Ne mogu se više sjetiti na kojem dijelu, ali znam da smo se u nekom trenutku penjali toliko vertikalno po blatnjavo skliskom terenu gdje sam se pokušala držati krajeva staze da mi je bilo žao svih onih koji su pored mene na stazi, a nemaju toliko bitne štapove. Već na toj vertikali sam ih dosta prestigla. Na tom dijelu je i dosta zahladilo, trkači su se nekako prorijedili, kad smo se penjali po vertikali zapinjali smo o nekakve velike borove, ali je cijelim putem toliko fino mirišalo na svo to bilje da je bilo baš divno. Spava mi se, pomislim kako mi se na DUT-u nije spavalo ni sekunde, i fasciniralo me kako je Bili (Dragomir Čović) toliko dobro označio svoju stazu po noći da su oznake bile vidljivije nego po danu, a ova velika utrka je to riješila na jednostavniji način – svi trkači su morali tijekom noći imati trepteće cvreno svjetlo kao dio obavezne opreme prikačeno na ruksaku na leđima, tu i tamo bi se vidjela koja oznaka. Bili nemoj se povesti za njima, toliko sam te se puta sjetila na trci tijekom noći i koliko je tvoja trka bolje označena!

Dolazim do Moya – Fontanales, čeka me Nikola, Maša je otišla leći, kaže da dobro idem, ali me sad već bole koljena da ih mora masirati. Obavljam nužnosti, ubacim koju bananu u usta, promijenim bidone u kojima je bila hrana i pičim dalje. Pomislim da je sad već jako hladno, da sam trebala navući šuškavac, ali sad je gotovo, pičim dalje. Na idućoj okrjepi me neće čekati, jer nije pratnji dopušteno dolaziti autom, tako da me čeka preko 20 km soliranja, što mi teško pada. Nedugo nakon što sam otišla na jednom vrhu toliko vjetar puše, samo što me ne otpuše, mislim si ma gdje su sad te rukavice i šuškavac, ali nemam snage sad stati, nemam se gdje skloniti, pomislim ako sad stanem smrznut ću se od hladnoće i krenem dalje. Na ovom dijelu je bila jedna strma nizbrdica s kamenjem i pijeskom, odmah sam se sjetila uspona iz Courmayeura prema Bertoneu i obrnuto spusta. Na tom dijelu trkači oko mene jedva se spuštaju, svi su naglo usporili i većina ih po tom terenu gazi kao po jajima… A ja pun gas! Mislim da sam ih na ovom dijelu prestigla cca 50-ak, sve sam molila da se maknu na svoj klasični način, nekako sam tako dobro išla nizbrdo da sam se čudila sama sebi, pomislim kako su mi svi odlasci na utrke i treninge u Dalmaciju koristili i kako bez njih ni ja ne bih znala po ovakvom terenu i taman što sam to pomislila izvrnem lijevu nogu, jer sam se poskliznula na pijesak koji je bio na kamenu. Pomislim ma ne sad, baš me je krenulo, ne sad tek sam krenula s utrkom. Zbog toga sam morala usporiti, nije mi se dogodilo prvi put, slijedi i dalje kamenit teren nizbrdo pa uzbrdo što mi ne pomaže nikako s takvim zglobom i jedno 10-ak minuta mi sijeva u glavi, uvjeravam se da nije ništa i pičim dalje sve dok ne prođe. Bol u koljenima osjećam cijelo vrijeme, ali je u granicama podnošljivosti kada se mogu uvjeriti da je to sve subjektivno i da me ne boli ništa.

Slijede trčljivi dijelovi uz puno zelenila i nakon toga pogled prema crnoj vertikali na kojoj se vide na stotine lampica. Prekrasan prizor i istovremeno zastrašujuć! Iza mene, jer sam ih ostavila na onoj nizbrdici, dvije Irkinje koje se ne gase. Imam slušalice na ušima, ali njih dvije cijelo vrijeme nešto pričaju i ne daju ni sebi ni nama drugima koji želimo uživati mira. Na kraju ih puštam ispred sebe samo da ih ne slušam. Spust prema okrjepi Los Pérez na 50,90 km, volonteri nas nude kavom, možda sam je trebala uzeti, jer mi se baš jako počelo spavati, ali uzmem par banana, datulja, smokvi i pičim dalje. Nikola i Maša me čekaju u Artenari na 63.km i pola utrke do kojih nikako doći! Počelo je svitati, usponu nikad kraja, one Irkinje sam ostavila iza sebe na okrjepi, ali me sustižu prvo njihovi glasovi koji odjekuju uzbrdicom, a onda i one… Obje imaju nogu u veličini moje dvije, finu guzu, ali uzbrdo piče kao da nema sutra! Pomislim, svaka im čast! Dolazim napokon do okrjepe, čekaju me Nikola i Maša veseli, a ja već tu iscijeđena, pokušavam pojesti neku hranu, ali me ne ide, presvlačim se, sve nekako usporeno, vani piči sunce, a meni je hladno, koljena mi umiru, Nikola ih masira, Maša odlazi po hranu, maže me sa zaštitnim faktorom Laboratoires de Biarritz. Na ovoj okrjepi se dugo zadržavam. Nikola mi govori da je Marin mislio odustati, ali su ga Neno i Barbi ohrabrili, da ispija pive po okrjepama, rekoh daj i meni jednu, popijem, ali mi nikako ne paše… Tjera me, jer sam tu već 45 min, moram krenuti dalje pa krenem hodati i onda pokušavam trčati.

Iduća okrjepa je Tejeda na 74,80 km, svega 11km od ove okrjepe i tome se veselim. Kako dan odmiče to je sve toplije, ali ja to ne osjećam, imam na rukama navlake za cijelo vrijeme trke i više mi je hladno, nego vruće. Kako se razdanilo otok nam je otkrio svoje čari prirode: divovske biljke, prašumski dijelovi, negdje kamenit teren, negdje singlice, puteljci, vertikale, ma sve što si možete zamisliti! Jedino što fali je pogled na more/ocean.

Nekako sam se do Tejede probudila, taj dio je prekrasan, tamo me čekaju moji vjerni pratitelji, Maša je već skroz iskusna i nosi mi hranu, brine jesam li namazana kremom, treba li mi zamijeniti bidone, Nikola masira koljena, malo priče i dalje prema Roque Nublo, vulkanskoj stijeni na 1813m koja izgleda kao golemi div na kamenu. Na tom dijelu ima turista, teren je pravi kamenjar, a tu nas čeka i volonter da očita broj pa se istim putem vraćamo.

Iduća okrjepa je opet za cca 11km – Garañón. Ovdje dolazim već s boli koju jedva trpim. Nikola i Maša mi prilaze s leđa i govori Nikola pa što nisi prošla, pisalo je da si prošla. Ja rekoh pa nisam, a on da su taman mislili krenuti, jer su mislili da su me fulali i već su njih dvoje razradili totalni sceniraj u glavi kako im odoše glave na idućoj okrjepi. Ova okrjepa je bila smještena u kampu u šumici, okrjepa bogata, Nikola mi kaže da Marin i dalje ispija pive i da je totalno ubrzao, sve će ih prestići!

Donijela sam odluku da ću završiti utrku, ali već ovdje pomišljam na odustanak. Jedem banane, toliko sam ih pojela na utrci, to je jedino što sam mogla jesti. I dalje mi je nekako hladno, a sunce grije. Pozdravljamo se i piči dalje. Iduća okrjepa je za cca 15km, ali do nje ne može doći pratnja tako da me Maša i Nikola čekaju tek za 25 km i opet mi je zbog te pomisli teško. Prolazim kroz svu tu prirodu, svo cvijeće je nekako divovsko, vjerojatno zbog vulkanskog terena i vlage. Do iduće okrjepe – Hierbahuerto (100,90 km) je fini uspon, onaj koji nije full verikalan, ali te onako fino ubije. Kada sam došla gore bilo mi je jasno zašto ne može doći pratnja, kamenit vrh bez ičega.

Ovdje je organizator postavio šator s okrjepom, uzmem malo vode koju su mi dala dječica volonteri i pičim dalje. Teren je kamenit, nizbrdo, ne bih to nazvala tehničkim, ali ne mogu više ni dizati noge koliko me koljena bole, pokušavam nizbrdo što bolje koristiti štapove tako da se na njih dočekam i oslanjam, jer mi je svaki korak toliko bolan da bih sjela i plakala i nikud se ne pomaknula. A onda dolazimo na popločenu nizbrdicu i taman me tamo od svih silnih banana uhvati nužda br. 2 🙂 Sve gledam gdje ću se sakriti, a nemam gdje, s desna je vertikala nizbrdo, s lijeva vertikala uzbrdo bez previše vegetacije. Nekako se snalazim pa piči dalje.

Ovo više nije bio nikakav gušt nego čisto preživljavanje, ovdje donosim mnogo odluka, da neću više kuhati gablece, da moram uvrstiti odmor u svoj dnevni ritam, da je uzalud svo vrijeme koje ulažem u treninge koji me vesele, ako tako jednu trivijalnu stvar kao što je odmor propisno zeznem. Nikako ta okrjepa, ulazim u neko mjesto gdje je dio asfaltiran, vidim neke volontere i pitam gdje je okrjepa, a oni evo još kilometar nizbrdo. Oooo pomislim samo ne nizbrdo! Da stvar bude još bolja, nedugo nakon što sam se odmaknula nailazim na tablu organizatora “opasnost, tehnički zahtjevan teren” i kud sad još i to?! A ono stvarno tehnički zahtjevno, što mi inače možda i ne bi puno značilo, ali sad jedva hodam po ravnom, a nizbrdo već lagano padam u nesvijest. Pri tom spustu dolazi Maša prema meni, trči i pokušava me ohrabriti, ali sam toliko bez volje, toliko ubijena od boli da ne mogu ništa, ne mogu se veseliti, nailazimo na fotografkinju, poziramo i idemo dalje.

Kaže mi da je uskoro okrjepa, da malo požurim i brzo sam tamo. Na okrjepu – Ayaguares ( 110,50 km) ulazim sva uplakana, Nikola mi masira koljena, po ne znam koji put maže pernaton, ohrabruje, imam do kraja još “samo” 18km. Što je 18 km naspram 110km?! Ali jedva hodam, teško mi je proći 500 m. Sada je trebalo biti sve nizbrdo, kad li sam se odmaknula od okrjepe eto opet uzbrdo, tada mi je to izgledalo zaista kao prava uzbrdica kojoj nema kraja! Ne mogu trčati, pokušavam, ali ne mogu, više ni prste na nogama ne osjećam pogotovo na desnoj, izubijala sam ih na spustu do okrjepe kako od boli nisam mogla kontrolirati noge. Spušta se noć, a tako nisam htjela ući u 2. noć! Skidam vizir, jer to nisam napravila na okrjepi i još neko vrijeme se služim svjetlom trkača pored mene dok se nije toliko smračilo da sam opet morala izvaditi svoju lampu.

Ta uzbrdica je široki makadam na kojem pokušavam hodati najbrže što mogu, ali to je sve samo ne brzo. Nakon makadama slijedi dio s kamenom podlogom, kao nekakvo korito rijeke, ovdje bih inače odskakutala, ali sad jedva hodam. Prestiže me jedna curka, mislim si samo da dođem do cilja, koga briga za poredak i vrijeme. Nemam čak ni želji kad uđem u cilj, obično se veselim toj hladnoj pivi. Vrijeme sve brže prolazi, bol je sve jača, nikako se ne nazire kraj, prestiže me kinsekinja lijepih nogu, razaznajem da je na mojoj stazi i pomislim kako je s tim nogama trebala odavno biti u cilju… I dalje hodam, a onda u susret vidim poznato lice – Irena! Nosi mi tabletu koje inače u svakodnevnici ne pijem i ne držim u kući pa ih onda ne nosim na utrke, što je možda loša odluka. Daje mi tabletu da popijem i hoda sa mnom, brza je, u platnenim tenisicama na tom kamenjaru, nije mislila da će ići toliko daleko. Ohrabruje me da se ubrzam, a ja bih tako rado, samo što ne mogu, ne osjećam više prste na nogama…

I to traje i traje, nikako kraj, a onda izbijamo na neki čistiji dio, Nikola dolazi s autom, Irena se presvlači u tenisice za trčanje i ide dalje sa mnom, govori još malo, a to malo nikako da dođe. Napokon dolazimo do zadnje okrjepe H10 Hotels Parque Sur – 124,50 km gdje samo prolazim i želim doći do cilja, opet spuštanje u korito pa dizanje iznad na asfalt pa gdje li je cilj… Kad dolazimo na plažu i govori mi Irena eto te! ajde malo potrči sad je cilj, evo ova će te prestići! i ja potrčim, opet po pijesku i ulazim u cilj za 23:24, voditelj na razglas izvikuje moje ime i čestita mi rođendan! Svi moji prijatelji u cilju, kakav doček, kakav rođendan! Samo bez onog nekog osjećaja, samo čista patnja…

Svjesna sam da je velika stvar završiti ovakvu utrku, da trčim relativno kratko, da sam tek ove godine postavila neke ciljeve i da sam generalno sama kriva za manjak odmora u svojoj svakodnevnici. Ali teško je dočarati kad znaš da možeš puno bolje, kad si toliko toga uložio i onda nisi ispunio svoja očekivanja. Možda su bila prevelika, možda su bila nerealna, ali sigurno je tako trebalo biti zbog čega ćemo se bar još jednom ovdje vratiti i to već 2021. u isto vrijeme, na isto mjesto 🙂

Kako nismo imali Marinove izazove prije utrke, tako ih nismo imali ni nakon utrke, već smo istinski guštali. Razgledavali, jeli finu i jeftinu hranu, obavili jeftine šopinge, proveli dan na najtoplijoj točki otoka – Puerto de Mogan i pojeli najfiniji veganski sladoled kod talijana, vozili pedalinu, kupali se, ludirali se u lunaparku (odrasliji više, mlađi manje), posjetili i napokon upoznali divnu Zagorku bez koje vjerojatno ne bismo ovdje ni završili 🙂 Hvala ti Zagorka!

Ako ste ikad razmišljali o ovoj utrci i posjetiti ovaj otok – za svaku preporuku! Avio karte bi trebalo rezervirati tj. kupiti puno ranije uz osiguranje otkaza putovanja, startninu ako idete na utrku uplatiti ranije dok je jeftinija, a sve ostalo je zaista lako naći i jeftino – smještaj, rentanje auta, klopa u restoranima, namirnice u dućanima, šoping.

Nismo bili ni svjesni što nam se sprema kad smo krenuli prema RH, tamo nekako nitko nije pričao o virusu COVID-19, bili smo totalno izolirani, sve dok nismo krenuli čitati vijesti iz RH kada smo krenuli natrag. Ispada da je ovo bila i zadnja održana utrka u ovom dijelu sezone 2020. Nadam se da će se to uskoro promijeniti!

Još jednom, hvala svim mojim prijateljima i mužiću koji su trpili moju nervozu, maloj-velikoj Maši koja me pratila svih 128km, što su me dočekali u cilju i učinili ovaj rođendan baš posebnim!

Sve fotke pogledajte u galeriji:

Facebook komentari
26. ožujka 2020.