Sinjal je treća i posljednja utrka, od njih ukupno tri, iz kupa dalmatinskih brega. Prva je bila Štamparija (štamparija radi prvih štampanih novina upravo tamo), druga Dritura (drito kao ravno), a treća Sinjal (sinjal kao oznaka).

Utrku su po prvi put organizirali HPD Mosor – Sikire i PU Dinaridi na najviši vrh Republike Hrvatske – Sinjal (1831 m/nv). Dalmatinci jako dobro znaju da Sinjal znači oznaka, koji se koristi na sve moguće načine – sinjali od mriže, sinjaj mi dokle rižen, … kada se krećemo u planinama koje nisu markirane najčešće pratimo kamene čuljke koje je tu netko „sinja“ kako bi drugi put lakše pratio put.

Start je u selu Glavaš kod Kijeva, na vrh Hrvatske novom planinarskom stazom preko Ošljaka i planinarskog skloništa „Drago Grubać“ te se vraća stazom koja prolazi uz planinarsko sklonište „Martinova košara“ nazad u Glavaš. Staza ima 16 km i 1300 m uspona, a svi se nalaze u prvih 8 km. Sljedećih 8 km je čisti spust, sve do cilja. Staza je u potpunosti označena oznakama (trakicama i strelicama) organizatora.

Iz opisa organizatora staza nije pretjerano tehnički zahtjevna, ali se u potpunosti radi o planinarskoj stazi koja na djelovima prelazi preko kamenjara. Kako se radi o velikom usponu, staza je fizički zahtjevna. Ipak, normalnim hodom stazu može proći svatko za 5 sati.

S obzirom da je broj trkača na sve tri utrke bi ograničen na mali broj (prve dvije na 50, Sinjal na 150) i s obzirom na specifičnost single tracka na kojem najčešće ne postoji mogućnost prestizanja sporijih trkača (osim da stanu i na kratko vam se pomaknu sa staze) natjecatelji su na sve tri trke startali kronometarski svakih 20sec.

Nakon tehničkog opisa staze, sada slijedi subjektivni doživljaj 🙂

Sve tri utrke organizirale su Sikire, meni uz Okitovce najdraži Dalmatinci, radi kojih mi nije teško potegnuti iz Zagreba da bih došla ne samo na trku, već prvenstveno na druženje. Kako je broj natjecatelja ograničen na zaista mali u usporedbi s drugim trkama, mogli bismo reći da se radi o obiteljskom okupljanju. 🙂

Sinjalu sam se posebno veselila, jer nisam nikad bila na Dinari, a vidjela sam prekrasne fotke na webu i kod Sikira kada su išli u izvidnicu pred trku.

Utrka je pala na uskršnji ponedjeljak, praznik, izgovora nije bilo za neodazivati se na poziv upućen svima s raznoranih strana, a svakako dobar izgovor za potrošiti kalorije nakupljene dan ranije, na Uskrs. Nikoli i meni je taj dan prije trke bio radni, uputili smo se u subotu u Pirovac da bismo radili na apartmanima pa je cijeli Uskrs izgledao „ribaj ovdje, ribaj ondje, nosi madrace na kat, okvire za krevet, namještaj, popela sam se stepenicama skoro kao na Dinaru“ 🙂 Navečer lagano rastrčavanje i ujutro rano buđenje, spremanje opreme i polazak. Do Dinare nam je trebalo laganih 2h, presvlačenje, pozdravljanje svih dragih ljudi, malo zagrijavanja i kronometarski start. Na posljednjim utrkama sam naučila da uvijek treba imati štapove sa sobom, osobito ako se radi o vertikalno dugačkom usponu gdje možeš zapiknuti štap (npr. na Drituri mi štapovi sigurno ne bi puno pomogli na penjačkom dijelu). Organizator je najavio da je sva visinska u prvih 8km, a da je drugih 8 km do cilja spust, što je za mene samo značilo štapove maksimalno uzbrdo da sačuvam noge, a u drugom dijelu pustiti nogu najbrže što mogu.

Ova je utrka bila odlučujuća za Zrinku i mene, koja će od nas dvije zauzeti 2., a koja 3.mjesto u kupu. Nije nam to od životne važnosti, ali obje se volimo trkati i guštati na taj način, poticati se, propuštati na stazi, prave trail prije. 🙂 Tako je bilo i ovaj put.

Štapove sam rasklopila i mislila startati tako s njima, kad sam vidjela 29 trkača ispred sebe (dobila sam redni broj 30) da kreću trčeći bez problema zaključila sam da ću ih sklopiti i spremiti u tobolac, trčati prvi dio dokle mogu, a kad vertikala postane „too much“ izvaditi štapove i dalje s njima. Tako je i bilo, već sam u prvom dijelu staze trčeći prestigla dio muških koji je prije mene krenuo, nakon toga rasklopila štapove i dio trčala, dio hodala, tamo gdje bi bila nizbrdica držala sam štapove u rukama (bez otkapčanja rukavice sa štapa) i pokušala trčati što je bilo otežano, jer ih još uvijek ne znam koristiti za trčanje, dok sam se u hodanju zaista usavršila!

Ne mogu reći da mi je i u jednom trenutku bilo teško, ne znam je li radi štapova ili prirode koja me fascinirala i ostavila bez teksta! Imala sam osjećaj kao da nisam u Hrvatskoj, kao da smo negdje u Alpama, markirana staza s putokazima, jednostavno morate to otići vidjeti i doživjeti! To je onaj osjećaj „on top of the world“ koji sam imala kad smo Nikola i ja pratili Predraga i Krebija na Tor Des Geantsu. Priroda koja te samo tako fascinirana i ostavlja bez teksta. Već prije prve okrjepe na kojoj je bio Ole sustigla sam Zrinku (krenula je 25.), iako sam znala da je Zrinka brza nizbrdo i da je to njen teren, nisam htjela brzati uzbrdo, da se noge ne umore i da mogu biti brze nizbrdo (nešto se i treniralo pa sam se i ubrzala). Nekako sam se uljuljala u svoj tempo, ispred mene Ziggy  kojem bih se malo približila, ali na već idućoj nizbrdici bi mi pobjegao. Na idućoj okrjepi Miha, Keč, pičim dalje u svom tempu, pred Sinjal gdje su nas čekali Roguljići me sustiže Zrinka i viče „amo, znam da možeš trčati uzbrdo, šta se vučeš :)“ rekoh evo evo, uljuljala sam se u svoj tempo. Na Sinjalu se skupilo i drugih ljudi pa Ivana nikako da me poslika, ali valjda je nešto uspjela uhvatiti, borila sam se sa sklapanjem štapova u tom trenu pa nisam bila spremna za poziranje. Pitam kud dalje, pokažu na smjer i dalje trk, malo uspona, malo nizbrdo pa snijeg i Jele koja fotka naše oduševljenje snijegom, pozdravljam je u trku, smijem se i uživam.

Još prije vrha krenuo je puhati jak vjetar, fino nas je propuhao, ali kad smo krenuli u spust samo što mi nije naočale s vizira odnio, oči ispunile suzama od tolikog vjetra, čak je u jednom trenu bilo i hladno, ali mislim bolje hladnije nego prevruće, stavljam naočale na oči da ih zaštitim od vjetra, jer kad suze ništa ne vidim pred sebe, a izmjenjuju se kamenje, singlica i snijeg. Na nekom dijelu singlice krivo stanem i izvrnem lijevi zglob, ne mogu stati na nogu, mislim si „ajde Petra, ne kukaj, trči dalje“, kako nisam mogla stati s punim opterećenjem u idućem trku opet izvrnem isti zglob i sad stvarno ne mogu stati, stajem, masiram, taman je tu bio i onaj zadnji snijeg, dobro to natopim snijegom i rekoh „a sad lagano dalje“. Boli me svaki put kad stanem, jer se taj dio izvrće i sve si mislim „ma gdje je Zrinka, već me trebala stići“, nastavljam dalje, oprezno, a onda kako štedim tu nogu, na kamen koji mi je bio u razini koljena udaram baš koljenom i sijeva mi u glavi. Mislim si zar opet?! Ne  mogu proći bez ikakve ozljede?! Ali već druge sekunde mislim kako me više boli to koljeno nego onaj izvrnuti zglob i pokušavam trčati kako treba, tu me negdje sustiže Zrinka, već je poznajem po disanju, puštam je ispred sebe, jer ne želim prebrzo da opet ne izvrnem, pratim njezin tempo i mislim si uopće se nisam do sad umorila, sreća što je došla sad ću se probuditi, na zadnju okrjepu dolazimo skupa, pozdravljamo Tinu i pičimo dalje, kako smo od tuda krenule dalje izvrnuti zglob se nekako prokrvio i nisam više toliko osjetila bol i odoh ja fijuuuu, imala sam osjećaj da letim, baš sam guštala, neopisiva sreća i osmijeh na licu, srećem Olu i Petru, pozdravljam, gubim malo ravnotežu i nastavljam dalje, cijelo vrijeme je singlica dio travnata dio kamenita, još 2 km i cilj, malo uzbrdo po asfaltu i gotovo. 🙂 Stigla sam za 2:32, zadovoljna, sretna i ispunjena! Odmah sam Nikoli poslala poruku da prvom prilikom moramo doći na Dinaru i proći neke staze onako lagano i uživati u svim pogledima, fotkati i tako to što inače ne stignem na utrci. 🙂

Na kraju smo zauzele i na trci i u kupu isti poredak: Ivana Vrvilo, ja i Zrinka Deur Šarić. Svaka čast Ivani koja je na sve tri trke odnijela pobjedu, kao i Zrinki koja me i na Drituri i ovdje motivirala dodatno za brzinu.

Nakon toga druženje, dočekivanje ostalih, fini ručak (gulaš i manistra), neko pivce, neko bevandu ili crno vino, neki su i zalegli i odspavali, proglašenje i nažalost povratak u Pirovac pa za Zagreb. Moram  priznati da je najgori taj dio putovanja i povratka. Kad putuješ svaki vikend dojadi ti to spremanje i taj put, svaki put se vratimo prekasno u Zagreb i idući dan nije blistav, osobito kad kao današnji započne treningom već u 6:30, ali ona fizikalija u nedjelju mi je izgleda ojačala podlaktice pa mi danas plivanje uopće nije teško palo.

Nagrade su bile izdašne, za poredak na trci smo dobili med, vino, kameni čuljak Sinjal kao pehar, planinarsku kartu za Dinaru i knjigu „Kijevo i okolica“, a za ukupni poredak lješnjake/orahe u medu, pehar koji je izradila akademska kiparica Tea Radić dalmatinskih brega i rakiju/sir/pancetu.

Vratila sam se s vrećicom nagrada koju sam jedva donijela 🙂 još su mi moje divne prije, Irena i Dražena na putu do auta ubrale šparoge 🙂 kako li će samo večera biti slasna!

Sikire, svaka vam čast, vjerujem da nije bilo lako ovo sve organizirati, osobito Sinjal za 150 ljudi, ali organizacija je bila na vrhunskoj razini, bez ikakve zamjerke za išta, s nasmijanim volonterima i pravom obiteljskom atmosferom!

Veselim se idućem kupu!

A vi, hoćete li se usuditi popesti koju od ovih vertikala?