Sanja (Kavaz) je pročitala moj izvještaj s Lavaredo ultra traila, ohrabrila me i dala mi dodatno ohrabrenje time što me pozvala da napišem tekst za Bilten Jahorina ultra traila (JUT) koji možete pročitati u nastavku.
Spremam se za utrku, gledam prognozu… 7.mjesec je, bit će vruće kako god okreneš. Bez popisa ne idem nikud pa prvo zapisujem što mi treba od odjeće. Vizualni sam tip pa u glavi prekapam po ormaru sa sportskim dijelom odjeće. 🙂
Majica s rukavima ili bez, bijela ili crna, kompresijska ili ne… ili tanja roza? Hlačice: kraće ili duže, trebaju li mi kompresijske tajice ispod? Ma ljeto je, vrućina, minimalizam. Naočale, vizir, mini novčanik za ruksak (dakako sve rozo 🙂 jer sve to mora lijepo i izgledati pored funkcionalnosti), čarape, gaćice, topić. E sad dolazimo do tenisica, provjeravam kakav je teren na stazi, gledam filmiće s prošlogodišnje utrke, trčim ultra kategoriju trke, svakako mekše.
U objavi organizatora provjeravam obveznu opremu pa je dodajem svom popisu: mjeh ili boca s minimalno 1l tekućine, vidljiv trkači broj (osigurava organizator), astro folija, zviždaljka (integrirana na većini trail ruksaka/prsluka), čeona lampa s rezervnim baterijama, karta trke (osigurava organizator), mobitel s napunjenom baterijom, prva pomoć, odgovarajuća obuća (trail tenisice za trčanje ili alternativa za trail trčanje). Pored toga organizator uvijek navodi i opremu koju preporuča koristiti, međutim time se na zamaram, jer sad već imam dovoljno iskustva da znam što mi treba, a što ne.
A sad dodaci: pojas za startni broj, štapovi + rukavice za njih (staza ima 2750 m visinske pa će mi svakako dobro doći) i ruksak. Tijekom ovih par godina trčanja skupila sam nešto ruksaka, ali sad se baziram na dva ovisno o dužini staze na koju idem, manji i veći. U manji mi naprijed stanu flaskovi (silikonske boce od 0,5 l), dok u njega ne stane mjeh pa taj koristim isključivo za kraće trke. U veći sa stražnje strane stane mjeh, a volim imati mjeh, jer nekako lakše pijem iz njega, nego iz flaskova. Zapravo na sve trke duže od 20ak km nosim baš taj veliki ruksak/prsluk. Moj prijatelj Neno (Nenad Ostojić) mi uvijek prigovara da mi je ruskak pretežak i da bih sigurno bila brža da nosim manje na leđima. Ja ga stalno pokušavam razuvjeriti da imam dovoljno jaka leđa i da volim biti „self suficient“. 🙂 Nema mi gore stvari, nego se naći na stazi i biti žedna, a nemam što popiti. To je tako nekako od početka. S vremenom i iskustvom se samo promijenilo ono što pijem i jedem tijekom trke.
Što piti i jesti tijekom trke? To je nešto što morate otkriti sami, nekome odgovara kruta hrana pa će ponijeti datulje, bademe, sir i pancetu, dok nekome kao meni kada se digne puls hrana nikako ne odgovara pa se traži među gelovima, izotonicima i svim tim nekim dodacima s ugljikohidratima, proteinima…
Sjećate se kako za trčanje obično kažu: pa to je super sport, jeftin, samo navučeš tenisice i kreneš… i stvarno je nekad bilo tako, sjećam se kad sam tek krenula, imala sam samo tenisice i to neke loše više za teretanu, nego za trčanje. Srećom, bilo je ljeto pa sam izvukla neke pamučne krpice i to mi je tada bilo dosta. Međutim, kako nam rastu apetiti prema kilometrima tako nam nekako i rastu apetiti i prema opremi 🙂
U povijesti mog trčanja prve trail trke sam odradila upravo u cestovnim tenisicama i to na kršnom dalmatinskom terenu – Paklenici i Zrmanji. 🙂 Nitko ne kaže da se ne može, ali jadna vaša stopala nakon toga, a onda i tenisice bez kojih ćete sigurno ostati (moje su nakon Zrmanje doslovno zinule). Svakako je preporuka za trail odabrati trail tenisice, a kako odabrati one prave nažalost, morat ćete ih puno probati dok nađete odgovarajuće, jer kod traila je to ipak malo drugačije od ceste. Također, različiti tereni ponekad zahtijevaju i različitu tenisicu.
Zatim odlazak na utrku… sjećate se ovog gore, trčanje je jeftin sport? Treba platiti startninu, doći do lokacije (putni troškovi), ponekad platiti smještaj ili moliti za prenoćište gdje je to moguće, potrošiti koju kunu u mjestu gdje ste odsjeli… a možda i koju na expu ukoliko se radi o većoj utrci međunarodnog karaktera 🙂
No na kraju cijele balade, svi mi koji trčimo nekako živimo taj sport, ne sjedimo u kafićima, ne trošimo svoj novac na neke možda nama nebitne stvari, već ih ulažemo baš u to trčanje koje nam čini posebno zadovoljstvo, zapravo ih ulažemo u nas… jer na kraju krajeva, to nije samo trčanje, to su prijatelji, neki postali kao obitelj, nova mjesta, priroda, ljubav, mir, tišina, čista sreća, život! Ali sretni možete biti i kad obujete tenisice, izađete van na kišno jutro, navučete osmijeh na lice, upalite najdražu muziku na mp3u i krenete, korak za korakom… i tada je to čista sreća!
Je li skup sport ili nije? Sve zavisi što želite… može biti i jedno i drugo, ali najbitnije od svega je da uvijek donosi izniman osjećaj zadovoljstva, da se osjećate živima, da se smijete i da ste sretni!
