DUT – 118 km čistog užitka i “luda glava može sve”! 🙂

Dalmacija Ultra Trail jedan je od većih trail evenata u Lijepoj našoj. Ovo 4. izdanje utrke objedinilo je tri dužine staze: ETHNO DUT (18km/+820m), SEA DUT (54km/+2470m,) i MOUNTAIN DUT (118km/+5160m).

Sve čitatelje upozoravam da će ovaj tekst biti onako pravo osjećajan, kakva je bila i cijela trka, moj subjektivni doživljaj s vrlo vjerojatno puno teksta (jer bilo je i puno kilometara).

Kako sam se uopće odlučila za ovu utrku? Već neko vrijeme slušam od svojeg supruga i bliskih prijatelja trkača da sam stvorena za ultra trail utrke odnosno za takve dužine i što uopće radim na kratkim trkama. Na PH u trailu (110 km/+4394 m) ove godine nisam htjela sudjelovati, jer me bilo strah ranije ozljede peta pa sam nakon odustanka od triatlona odlučila postaviti jedan cilj do kraja godine – jednu trku preko 100km, a gdje bih je drugdje odradila nego u mojoj Dalmaciji! 🙂 I tako je odluka pala na DUT bez previše razmišljanja.

Kao sportaš sam prilično disciplinirana i svaki trening mi predstavlja ponekad muku i gušt, a ponekad samo gušt. Zapravo o utrci nisam razmišljala previše unaprijed. Skupljala sam i kilometre i visinsku, na trening trkama osjetila napredak na usponima i sve je to nekako davalo osjećaj da ja to zaista mogu. Jedini problem mi je predstavljao start u 22h i trčanje po noći u prirodi bez osobe koju ću pratiti i koja će tjerati one životinje koje “skrivaju” noge. A onda je trku u zadnji čas prijavila Zrinka (Deur Šarić) i dogovorile smo se da ćemo noć proći skupa. Znala sam da će mi brza crnogorska prijateljica Miluša Bošković (koji oksimoron ha? :)) s puno iskustva i kilometara u nogama biti prebrza i htjela sam tu noć proći lagano. Iako se nisam unaprijed spremala, već nekako sve nabavila zadnjih par dana moram priznati da sam to mudro smislila: maleni mobitel za ultra trke iz doba prahistorije (hvala Maja Urban, tebe sam se sjetila prije nabavke!), Akuoenergy  je sponzorirao dvije odlične lampe (Black Diamond Icon i Petzl Myo), odlučila sam se za BD, jer se dio s baterijom može odvojiti i staviti u Salomonov prsluk, a kako me čekalo cca 9h mraka i nošenja lampe bitno je bilo da bude što lakša; mali powerbank koji sam odabrala po kriterijima da može puniti brzo i da je lagan; ranije nabavljen mp3 kako bih slušala muziku tokom cijele trke i prigušila eventualne zvukove eventualnih životinja.

Mislim da sam nervozu riješila dan prije utrke. Odlučila sam put do Omiša prepoloviti u dva dana, a dan prije sam pogledala nekakve trail filmiće, korisne savjete kod pakiranja obvezne opreme za ultra trail i na dan utrke sve nekako smireno.

Dane (Krstulović Opara) mi je rekao da će mi ova utrka biti patnja, ali da ću uživati kad završim. Noge (osim koljena) me ni danas nešto posebno ne bole pa bih rekla da je u pravu kad kaže da očito ne dajem svoj maksimum. Jer ova trka je bila čista uživancija! Jedini put kada sam razmislila “što mi je ovo trebalo?!” je bilo pred start i nakon toga više nijednom. Ali zato će ostati u divnom sjećanju zauvijek. I to zbog staze, pratnje, volontera i svih onih dragih i divnih ljudi zbog kojih se u Dalmaciji osjećam kao doma. Na kraju dana je najbitnije da sam uživala maksimalno i da će mi moja prva 100-ka odnosno trka preko 100km ostati u divnom sjećanju.

S Mićom Klarićem sam se dogovorila da me prati po okrjepama kako ne bih sve morala nositi na leđima, jer lakše je kad ti netko smućka tekuću hranu, natoči vodu, nego kad sam moraš s najčešće otečenim prstima, a njemu se priključila i Maša, djevojčica, prijateljica, sportašica od 9 godina koja je cijelu trku bila s nama <3 Toj ideji i dogovoru se priključio i Nenad (Ostojić) koji je obećao ako se previše razdvojimo (što sam odmah znala da će se dogoditi) da mi prepušta Miću. Plan je bio da plana nema 🙂 Kako planirati nešto što nisi nikad prošao?! Neno je bio nabrijan na svoj plan i da moram neka okvirna vremena postaviti, ali jednostavno nisam mogla niti htjela. Ovo mi je prva takva trka, idem bez ikakvih očekivanja i s nekakvim okvirnim vremenom u glavi.

Prekrasan start u Saloni, skupili se trkači, pratnja, prijatelji, Zrinkin rođendan, Bili (Dragomir Čović) pozdravlja, čestita, daje zadnje upute, palim slušalice i op krećemo. Kojim tempom trčati uopće?! Pratim Zrinku, prvih 20km poznajem, jer sam ih s Nikolom prošla koji vikend prije, prva okrjepa – Putalj, a tamo zabava, Okitovci, Sikire, ono kao fešta, zafrkancija, malo popijemo vode i piči dalje. Iduća okrjepa – Klis. Ali prije toga greda, tehnički zahtjevan teren, stranci ne znaju što ih čeka. Zrinku puštam ispred, jer zna stazu napamet, skakuće i ja za njom, prelazimo trkače koji su na takvom terenu usporili, a neki čak i pošteno pali. Nekako sam fokusirana, noć je divna, slušam muziku, svjetlost lampe mi obasjava samo put kojim trebam proći, s desne strane pogled na Solin, Split, svjetlost uličnih lampi… ma divota! Skrećemo prema Balace, izmijenjuju se trava i sklisko kamenje, treba paziti kako stati, biti koncentriran sve do makadama koji nas vodi na kratak dio ceste pa spust niz nešto kao tehnički dio Satarluka pa nizbrdo cesta i onda travnata površina do ulaska na asfalt i Klis. Zrinka i ja malo trčimo malo hodamo, štapove koristimo od početka, tempo je lagan, bez umaranja, ali me bole koljena već prije Klisa i to oba. Mislim si pa kako već sad?! Rekoh, ovo mora proći! Penjemo se gore, dočekuju me Mićo, Maša, Dario, Barabara, Zrinku Ole i Sina (Oliver Vidović i Siniša Miočić iz HPD Mosor – Sikire), nešto pojedemo (na moje veliko iznenađenje, jer tijekom trka inače ne mogu jesti), napunimo boce, čekam Zrinku koja jede sendvič od lososa (a ja mislila da sam se pripremila za trku :)) i pičimo dalje. Sljedeća okrjepa – Sitno Gornje. Neno je rekao da je taj dio tehnički zahtjevan pa sam isto očekivala svašta, međutim taj tehnički dio je bio čista uživancija da se ne ide skroz po makadamu, a makadam taman da se malo odmorimo od koncentriranosti na kamenu stazu u mraku i da možemo uživati u mjesecu, zvijezdama, svjetlosti lampica, ispred i iza nas. Malo trčimo, malo hodamo, sve sa štapovima, pratim Zrinkin tempo i mislim si kako je ovo pravi gušt i sreća, kako je čudo što mi se ne spava i da je ovo sigurno bio pun pogodak s odabirom dužine staze.

U nekom trenutku mi tempo postaje spor pa krećem brže, nadajući se da će Zrinka pratiti, zovem je, ali me ne čuje. Htjela sam joj reći da moram ubrzati, jer osjećam nekakav umor i da se vidimo na okrjepi, ali me u taj tren na uzbrdici zove Mićo i govori da mora jurit na drugu okrjepu pred Nenu, da je sve ostavio Oli i da će mi on pomoći. Ajme kakav šok i nevjerica! Pa kako me sad ostaviti, kako Neno, ubit ću Nenada 🙂 Hodam u brdo, grabim, ljuta, razgovaram sama sa sobom, zovem Nikolu koji se ne javlja na mob i kad ono stižem gore, a ugledam Miću! Ajme kakva sreća i olakšanje! Uspio se vratiti 🙂 Šteta što njega netko nije pratio, jer bio bi to zanimljiv filmić kako je čovjek stigao pratiti dvoje vremenski udaljenih trkača na istoj trail utrci.

Sada me već poprilično bole koljena, a još uvijek je to nekako početak trke. Opet malo hrane, izmijena flaskova, masaža i pičim dalje do iduće okrjepe – Gata (47.km). Krenula sam sama i dalje uživajući u noći, u činjenici što nisam umorna, nisam vodila računa tko je ispred, tko iza mene, koncentracija na stazu koja je bila vrhunski označena i lagano trčanje nizbrdo, po ravnom, a uzbrdo uglavnom power hiking sa štapovima. U Gata opet masaža koljena, malo hrane, izmjena flaskova i piči dalje do Smolonja (59,2 km), predzadnje okrjepe prije tranzicije (Kostanje na 66km). Uz Miću je na svakoj okrjepi i Ole koji čeka Zrinku, nisam se puno udaljila od nje, taman kad bih se ja spremila da izađem s okrjepe ona bi ušla. Odlazeći iz Gata osjećam onaj friški zrak, malo je i hladnjikavo, još uvijek je mrak i negdje na tehničkom spustu ugledam Omiš i pomislim ovdje nas čeka cilj, a mi prolazimo s gornje strane prije zore odlazeći puno južnije da bismo se ovdje na kraju vratili – prosječni ljudi bi nas nazvali luđacima. 🙂

Na potezu od Gata do Smolonja počela se nazirati zora, negdje tamo daleko sunce i osjećam se divno, odlučila sam čim svane krenuti nešto malo brže, ipak ću puno toga više vidjeti. Iza mene neki trkač stranac, malo je on naprijed, malo ja, u nekom trenutku me pita jesam li  prva žena, a ja se nasmijem i kažem “ma kakvi, hrpa ih je ispred mene, išla sam sporo cijelu noć”, a on “pa trčiš dosta jakim tempom” i pomislim taj tek treba stići 🙂 Gasim lampu kada je skroz svanulo, u Smolonju s Mićom brza izmjena s masažom, skidanje lampe, na glavu šilt i naočale, jer je sunce od ranog jutra fino grijalo i trk na daljnjih 6,8 km i tranzicije na 66.km. Bila sam već sva mokra, cijedila se i čvrsto sam odlučila na tranziciji presvuči sve sa sebe osim čarapa i suknjice (stavila sam čak i četkicu za zube i pastu, ali ih ipak nisam koristila :)). Tamo sam pojela manistru, banane, palačinke, nutelle, sira, opet legla da me Mićo izmasira, u međuvremenu je stigao kupiti kremu koja mi je fino grijala i peckala koljena. E sad počinje utrka!

Iduća dionica do Zadvarja (82,9km) bila je najduža – 16,9km. Tu sam srela i pretekla nekoliko trkača i trkačicu kojima je tehnički zahtjevan teren bio težak, a ja sam se samo sjurila niz kamenje. Poseban je gušt kada prema 80-om km utrke trčiš! Sjetila sam se Eve (Tušar Suhadloc) vanzemaljske slovenske Splićanke koja se utrkuje s muškarcima za rang i pomislim da je gušt preticati druge tijekom staze. Sjetila sam se trkačih kolegica Maje Urban i Ines Jozić koje sam srela na utrci 100 milja Istre (trčala sam sitnih 41km), njih dvije su bile na PH i utrci od 110km (+4400m) i jedva su hodale, Maja niz nizbrdicu, Ines po ravnom dijelu. Pomislila sam da si ne želim to priuštiti, želim uživati, želim trčati do kraja! Jedini realan problem su mi predstavljala koljena koja su sa svakim kilometrom bila sve bolnija. I tu sam samu sebe morala uvjeriti da ne osjetim bol, da se pravim da ona ne postoji, sjetila sam se Nike (Nikoline Šustić) koja je 2 tjedna nakon ležanja u bolnici vrhunski istrčala maraton i koliko je boli sigurno morala istrpjeti. Nekako sam samu sebe uvjerila da “luda glava može sve!”, “where mind goes body will follow”. 🙂 Stižem u Zadvarje, srećem Igora Draškovića, Mićo odrađuje svoj pomagački dio u kojem se do te okrjepe već skroz usavršio (i njemu je ovo bilo prvo praćenje trkača) i govore mi da sam 4.žena u utrci. A ja rekoh da ne mogu vjerovati, Mićo me nabrijava da uhvatim Natašu (Rogić Jukopilu), ali mu govorim da me koljena zaista bole, da do kraja trke ima još puno i da je Nataša ipak žena s hrpom utrka u nogama i velikim iskustvom. I dalje nisam nabrijana na utrkivanje, već na uživanje i borbu s koljenima. Napunila flaskove, nešto pojela i trk dalje.

Pomislim sad slijedi lakši dio, “samo” 10,3km  Zadvarje – Brela (93,2km) izuzev spusta na Brela koji je na profilu staze izgledao prilično zastrašujuće, ali to je već na samom kraju pred okrjepu. Međutim figa, ta dionica je izrazito tehnički zahtjevna, meni osobno više od ijedne, dio koji prelazimo preko velikih stijena je gušt, ali onda slijedi kroz granje, trnje i žbunje koje nije “ošišano” i pomislim kako su propustili urediti ovaj dio staze, trnje je fino ostavilo tragove, staza je gore dole, negdje se čak ne vidi u što staješ pa odmah tjeram primisli da se vrate od kud su i došle. Igor je rekao da sad nema velikog uspona, ali vraga sve nešto gore dole pa spremim štapove radi tehnički zahtjevnog djela da  imam bolju ravnotežu pa se onda pojavi uzbrdica, taman kad sam mislila da slijedi nizbrdica pojavi se opet uspon. Pogledam profil staze i vidim da se naziru dva vrha na toj dionici pa zaključim, imam ja još do strmog spusta, a obala je još daleko od mog pogleda. I pomislim kako je ova staza prekrasna, u sebi ima sve terene koje si možete zamisliti! Dan je prekrasan, sunčan, cijedim se od znoja, ali pogledi uz zrake sunca nekako ublaže vrućinu koja nas pomalo gazi. Negdje na stazi srećem Gorana (Modrušana) koji je odradio trening dolazeći meni ususret i pitam ga koliko je Nataša ispred, kaže da ju je sreo na spustu i da je dosta daleko, teško da ću je stići. I pomislim kako nema veze, guštam, trčim kad mogu, hodam kad već više ne mogu od boli, bez očekivanja sam došla pa mogu tako i završiti.

Na strmom spustu iznad Brela ugledam trkače i pomislim kako sam ovu dionicu odradila toliko sporo da je nemoguće kako sam nekog ispred sebe sustigla, a onda shvatim da su se srednja i duga staza spojile, ugledam Sanju (Imamagić) kako skakuće, kaže da ne zna trčati po tom terenu (sipar nizbrdo) pa rekoh da mora sa mnom češće u Dalmaciju i onda će naučiti 🙂 Sanja bi se razgovarala, ali ja sam fokusirana, slušam muziku, ostala sam bez vode, sva se cijedim i nastojim projuriti da se čim prije dočepam okrjepe i vode, jer sam već fino dehidrirala. Maša me dočekuje, a na okrjepi Dane, Sina, Karmen i još poznatih ljudi. Opet mijenjaj sve, govorim da mi treba više vode, da me ubio ovaj dio koji zbog koljena nisam mogla odraditi kako treba, spora sam, bio mi je nekako baš težak, a znam što me sad dalje čeka (prošle godine sam trčala srednju stazu DUT-a). A ekipa nabrijana na preticanje Nataše, da što toliko sjedim, da izvolim krenuti, boriti se, trčati… I ja krenem, taman što sam krenula sat mi javlja da imam 5% baterije, a taman sam odmakla od okrjepe, zaključujem da neću sad stati i skidati ruksak, vaditi powerbank, gasim aktivnost, trčat ću bez sata, ionako su sad ostale još 3 dionice od cca 8 i sitno km (Pisak-Lokva Rogoznica – cilj u Omišu). Onaj asfalt, dio trčim dio hodam, bole me koljena na ravnom, uzbrdo, nizbrdo, a tamo je baš onako fino koji kilometar asfalta na zvizdanu, tuševi (kojima sam se poslužila godinu ranije) sad ne rade i ništa od osvježenja. Penjanje pa nakon toga slijedi onaj prekrasan dio iznad Vruje, pogled je da ti dah stane, a vrućina ubija, ovdje sam ostala bez života ili sam se tako osjećala, imala sam osjećaj da se krećem puževim korakom, osobito što su kraj mene prolazili trkači sa srednje staze. Čak su prošla i dva trkača koja

sam prestigla do Zadvarja i napravila im tada finu razliku. Nailazim na fotografa pita hoću li skočiti, ja mu govorim da ne mogu i da hoću 🙂 pa samo složim srce za fotku, krene hodati sa mnom uzbrdo, priča kako nam se divi, kako ne može vjerovati koliko dugo trčimo, da mi želi sreću i tad pomislim – Guarana shot! Kako nisam znala što me čeka po noći i kad svane, hoće li mi se spavati ili ne, Nenad mi je uzeo nekakve 2 ampule tekuće guarane. Zaključim i ako me potjera na wc ionako sam prespora, ništa mi ne znači što ću negdje stati u neki grm 🙂 Popijem i nakon 5min kao da mi je netko ubrzigao inekciju adrenalina! Počinjem trčati uzbrdo lagano sa štapovima, nizbrdo i ravno jačim tempom, guštam, kao da su me i koljena pustila na miru i već im je dojadilo. Govorim sebi da ne mogu vjerovati! Osjećam se kao da sam tek krenula trčati, grabim i odlučim “skinuti” što više ljudi na stazi koje god kategorije. Stižem na okrjepu u Pisak (101,7 km) i Mićo mi govori da sam ovu dionicu izvrsno odradila, objasnim mu što se dogodilo i govori mi da je Nataša gotova. Kažem mu pa znam da je gotova, žena je uletila u cilj, ma gdje se ja mogu mjeriti s njom, nema veze koja sam, 4. mjesto je isto dobro. A kaže Mićo “ma ne, mrtva je, u tom smislu gotova, ne može više, otišla je prije 10-15min bez energije”, a ja na to kao da sam se probudila u stilu “inekcije” koju sam na stazi primila i govorim daj mi flaskove idem je pokušat uloviti. Iduću dionicu do Lokve Rogoznice (110,5 km) sam samljela, a da ni sama ne znam kako sam to učinila, trčati tako nakon 100 odrađenih km bilo mi je nevjerojatno u tom trenutku. Prestigla sam velik broj trkača sa srednje staze i kojeg sa svoje, ali nigdje Nataše. I pomislim ma nema šanse da je uhvatim, Mićo je nešto krivo skužio, ja trčim onako baš u tempu, a nisam naišla na nju, znači da žena pošteno grabi i ništa nije pala u tempu. I kad tamo negdje pred

samu okrjepu ugledam trkača za kojeg nisam sigurna je li Nataša da bih u trenutku kad sam se približila shvatila da je. Na uzbrdici hodajući žustrim power walkom je prestižem i nekako i dalje ne vjerujem da se to događa. Okrjepa na Lokvi R. je onako na finoj uzbrdici, pozdravljam Bilićku, na okrjepi uzimam samo flaskove i pičim dalje. Još jedna guarana shot koja mi je ostala da izdržim i zadnjih 8,3 km do cilja. Na stazi se izmijenjujem s trkačem sa srednje staze, malo grabi on, malo ja. Ne znam još koliko imam do cilja, sat mi ne radi, a onda srećem na stazi Danu i Sinu koji navijaju s ićem i pićem 🙂 govore mi imaš još 5km, Miluša je prošla prije 10-15min, idi je uhvati, gotova je, ma rekoh dajte se smirite, dosta mi je za danas, idem u svom tempu, pogledam na sat i zaključim da jedino što želim je završiti u 20 sati koliko sam si postavila kao okvirni cilj (18-20 sati). Trčim dalje, sad se već vidi cilj, kroz slušalice čujem muziku u cilju, ulazim među kuće i ne vidim oznaku, stanem, čekam trkača iza sebe, krenem dalje, rekoh ovdje mora biti, trčim dalje, još malo! Prolazim pored doma zdravlja i pomislim – prošle sam godine ovdje došla da mi daju nešto protiv bolova prije trke od cca 54 km da bih izdržala bol peta ako se pojavi, a danas završavam 118km!!!

Izlazim na cestu, pozdravljaju me mještani, viču bravo, a ja od sreće na rubu suza, u susret mi dolazi Maša i juri sa mnom kroz cilj, utrčavamo kao da nisam prešla tu dužinu! A lijevo od mene moja crnogorska prijateljica Miluša koja je ušla 58 sekundi prije mene 🙂

I tako sam nakon 19:56:10 postala ultra trail trkačica! 🙂

Kada sam s Danom razgovarala o utrci par tjedana ranije dao je dobru prognozu za koju sam tada mislila da je nemoguća pa da ga citiram:”Koji će to dvoboj bit, ti i Miluša. Jedva čekam. ?” Jedino što ja za vrijeme trke nisam bila niti svjesna dvoboja, misleći da je Miluša puno više ispred mene.

Međutim, pogodio je Dane i još nešto:”Samo polako, šta duže traje utrka to će tebi bit bolje. Mrak polakše i onda kad svane u svoj ritam. Satrat se na početku se ne isplati. Tih pola sata što bi eventualno nešto brže prošla se pred kraj utrke višestruko nadoknadi ako se sačuvaš i budeš mogla trčat kak spada. Ali ti nisi tip za zaletit se tako da vjerujem da će bit ?.”

Na utrkama se obično borim sa svojom glavom koja mi govori da moram biti barem među prve tri, a ovdje je to izostalo, ovdje je to bio čisti gušt, a želja za utrkom se pojavila tek u zadnjih 18km. Za ovu trku sam zaista naporno radila, trudila se, bila sustavna, mnogo toga joj podredila, ujedno je ona i prvi jasan cilj koji sam postavila otkako sam krenula s trčanjem i na nju sam neizmjerno ponosna i želim svima prenijeti barem dio osjećaja/doživljaja koje sam proživjela.

Veliko hvala mom suprugu Nikoli, koji iako nije bio sa mnom sve je pratio, izvještavao, navijao, a onda pogotovo Mići i Maši bez kojih ova utrka ne bi bila ovako lagana i divna, a onda i Sikirama, jer ste me ohrabrivali i nabrijavali na kraj 🙂

Neno je ostvario izvrstan plasman kao ukupno 5. i to nakon nedavno odrađene utrke TOT DRET-a (130km/+12000m) čime je zaključio još jednu uspješnu sezonu. Samo da znaš Neno, kada je počela djelovati guarana zaključila sam da bih ti oprostila i “preotimanje” Miće 🙂

Sad u nove pobjede i postaviti nove (ultra trail) ciljeve za iduću godinu.

Album s fotografijama će biti naknadno dopunjen nakon što organizator iste objavi.