Današnji tekst inspiriran je Nikolinim i mojim razgovorom, vezano uz moju organizaciju, dodatni honorarni posao (pomoćni trener u fitness centru) i mojim promišljanjima da mi možda ipak honorarni posao ne treba odnosno da za njega nemam vremena.

Treniram u pravilu 12 do 13 puta tjedno, vrlo često je u jednom od tih treninga i poneka trail utrka, nekad kraća nekad duža, nekad lakša nekad teža. Nikola kaže da mi se život sastoji samo od posla i treninga. Međutim, ne vidi on da svakodnevnicu čini puno više od toga.  Istina je da su se vremenom i godinama, prioriteti i način zabave promijenili. Nekad je to bilo cuganje u parkiću i cijelonoćno divljanje/plesanje u klubu, a sada se u 22h gasim, glava mi pada sama od sebe, jer mi svaki dan počinje u periodu od 4h do 5h, ovisno o danu i rasporedu. Volim jutra, rekla bih za sebe da sam jutarnji tip, osobito kad dani postanu duži. Čim ustanem spremna sam za akciju, nemam onaj moment razbuđivanja koji mnogi imaju (npr. Katy moja nekadašnja cimerica, najdraža :)).

Obožavam vikende trail utrka! Bivanje u prirodi me čini neopisivo sretnom, udišem sve mirise, osluškujem zvukove, nastojim što više upiti poglede koje sretnem, bilo da se radi o šetnjici ili utrci. Češće ovo zadnje. Sport nije samo sport, uključuje meni izrazito drage ljude i tu prirodu, najviše more koje toliko volim. Mogla bih satima piljiti u more i odsjaj sunčevih zraka u njemu. Ili ipak ne bih, već bih uz njega mogla trčati satima i satima.

Uz sport sam upoznala tolika nova divna mjesta, na koja možda nikad ne bih kročila. A u zadnje tri godine toliko putovala. Ima li što ljepše?

Smatram se društvenom osobom, no pogledi na to su različiti. Koliko god da volim društvo, volim isto tako biti i sama. Ne znam zašto, ne mogu to objasniti. Vrlo lako se sprijateljim s ljudima, osobito u novoj okolini. Ne bih htjela da se ovo pogrešno shvati, međutim ima ljudi kojima su dovoljna  njihova 4 zida i poznati krug osoba. Rekla bih da sa mnom nije tako, već da volim upoznavati nove ljude i na neki način se s njima povezati. Ipak, kada su u pitanju prijatelji smatram da osoba može imati zaista uzak krug najbližih prijatelja i njih se držim.

Zašto je sport postao u mom životu toliko bitan, toliko da nisam do sad preskočila nijedan trening?

Svaki trud, upornost i rad, neovisno radi li se o poslu, sportu, prijateljstvu ili nečemu drugome bi trebao polučiti uspjeh i napredak. Kada se radi o poslu najčešće taj uspjeh ne ovisi o samoj osobi radniku, već i o nizu drugih faktora neovisnih o njemu. Možete se truditi i raditi do besvijesti, što bi se reklo, ali ako više razine tvrtke u kojoj radite ne žele napredak ili vam ga onemogućuju tada ste blokirani i ne možete osjetiti to zadovoljstvo što ste nešto korisno učinili u poslu (zapravo imate potpuno suprotan osjećaj – nezadovoljstvo, nemoć, slabljenje motivacije…). Moram priznati da sam se s time mnogo puta susrela. Također, mnogo puta izostanu pohvale u vidu riječi, bonusa ili drugog sustava nagrađivanja.

Kada je u pitanju sport, osobito kada govorimo o individualnom poput trčanja, trail trčanja i triatlona ovisite sami o sebi. Koliko date toliko ćete dobiti natrag. Ima li veće sreće kada prođete stazom kojom ste nekad jedva trčali, a sada je protrčite za zagrijavanje? Koliko ste uložili u treninge toliko će se vratiti u obliku napretka. Nitko vas neće kočiti, nitko vam neće reći da niste zaslužili pohvalu. Vaš napredak je zagarantiran, a s njime i neopisivi osjećaj zadovoljstva. I kako onda stati? Kako onda ne učiniti svakodnevnicu tako divnom?! Čak i kada se dogode ozljede, tada ste još veći pobjednik kada ih savladate i nakon toga budete još brži i bolji!

Posao… od nečega treba živjeti. Smatram, ako se čovjek dovoljno potrudi da može objediniti ljubav i posao u jednome i onda kako se kaže “ne mora raditi nijedan dan u svom životu”. Nekima je to lakše, nekima teže. Nikad nije lagano, ali netko dobije priliku ili se za nju izbori u pravo vrijeme, neki ni ne pokušavaju niti se bave takvim mislima, a neki i u tridesetim godinama istražuju i pokušavaju se naći. U posljednjem slučaju je to malo teže zbog sati koje dan ima, broja dana u tjednu i broja tjedana u mjesecu. Meni ih je nekako uvijek premalo.

Nisam navikla odmarati, oduvijek živim sto na sat i tada sam sretna. Iako znam da bih upravo radi sporta i napretka trebala naći vrijeme za odmor, taj dio mi i dalje teško pada i smatram da na tome moram poraditi. Kažu da pamet dolazi s godinama, a ja sam još mlada. Možda odmakom godina naučim i odmarati.

Odmarate li vi i kako? Učinite li svaki dan nešto samo za sebe, smijete li se?

Nemojte dozvoliti da i jedan dan prođe bez nekog vašeg gušta i osmijeha!