Jesenice trek je četvrta utrka u sklopu Dalmatinske trail lige, kako ime kaže u Jesenicama, nedaleko Splita, a kada se dovoljno visoko iznad njih popnete pruža se pogled koji oduzima dah, prema Splitu, Omišu, otocima, moru…

Iako su neke utrke poput Imbera i Promine zadržale u nazivu „trek“, ipak su koncept staze promijenile u trail varijantu kako bi privukli više ljudi. Jesenice su uglavnom ostale dosljedne kultnim počecima trkačih utrka po planinama, odnosno trekingu tako da je staza bila označena samo za najkraću kategoriju (10 km), dok su druge dvije kategorije, cca 20 km i cca 30 km bile koncipirane kao treking (karta i snalazi se druže).

Moja prva trek utrka bio je Motovun kada sam se prikrpala nekim Istrijanima koji su znali čitati kartu i poznavali teren, ali su mi bili prespori. Pa to onda obično izgleda tako da hvatate drugu bržu skupinu i nadate se da se znaju snalaziti ili slijedite „protivnika“, doslovno za petama, pred ciljem date sve od sebe pa što bude! Tako je to izgledalo na Motovunu. Idući trek je bio Pag kada sam imala vodiča, Vedrana Kaldija, orijentacistu koji se izvrsno snalazi i koji  me te 2017. godine doveo do pobjede i zalihe sira za iduću godinu dana 🙂 Idući trek je bilo Zagorje kada sam krenula s Nikolom, međutim moj tempo mu je bio prebrz pa sam hvatala Dubravku (Kokanović) i njezinog dečka, koji su se izvrsno snalazili i onda stisla pred sam kraj. Posljednji treking je bio Papuk 2017. kada se moglo dobrim dijelom ići po planinarskoj stazi, tamo sam upoznala Jakova Dabova, Dalmatinca koji me poveo dijelom slavonske staze. 🙂 Kako vidite same neke avanture s tim trekom!

No, unatoč avanturističkom dijelu trek utrka zaključila sam da mi je treking popriličan stres, jer ni u jednom trenutku ne smijem ostati sama, inače mogu sjest i plakat/okrenuti broj organizatora da dođe po mene. A mjesto gdje da dođe po mene bih vjerojatno objasnila: sjedim na travi/kamenu meni s lijeve strane drvo, a s desne kamen 🙂 ahahahhah! Da još malo dočaram svoje snalaženje: odem na JGL, popnem se zajedno sa svim trkačima i onda ako sama odlučim odjuriti nizbrdo obično fulam stazu. Dati mi kartu isto mi je kao da ste mi nešto napisali na kineskom. Možda zato što sam lijena ili nemam interesa za time, tko zna…

Nekako sam odlučila da neću ići na treking utrke, jer volim trčati u svojem tempu, pored toga sam još i kontrol frik pa ne volim biti ovisna o ikome. Međutim, kako se radi o utrci unutar dalmatinske trail lige gdje se skupljaju „nekakvi bodovi“ trebalo bi ići na što više utrka i skupiti što više bodova, pritisak je bio na sve strane pa sam odlučila ići na kratku stazu, 10km koja je označena. A nakon toga paljba, da što ću na 10km, da je to za djecu, itd… I Neno (Ostojić) i ja nismo znali koga pratiti i što nam je uopće pametno, jer i Neno je s čitanjem karte otprilike kao ja. A onda odluka, idemo na tu srednju kategoriju pa što bude, ako se izgubimo zvat ćemo da dođu po nas. Neno idući vikend ide na PH 100 milja istre, 110 km, a ja na kratkih 40km pa smo zaključili da nas srednja staza neće previše ubiti.

Dane me ohrabrio da mogu pratiti Olu ili Sinu, a Neno će već nekoga, on je ionako brz pa može pratiti tempo većine. Na kraju Ola nije trčao, a sa Sinom sam se brzo dogovorila da me ne ispušta iz vida, jer inače mogu sjest i plakat. 🙂 Nisam imala aspiracija za ikakvo postolje, jer to je ipak trek! Tko brže i bolje pročita kartu i snađe se po tom terenu bit će na postolju. Cilj je bio doći do cilja 🙂

Dane, autor staze, je cijelu priču dodatno zapaprio time što je kartu dao 10ak minuta prije starta pa nije bilo previše vremena za istraživanje kojim putem. Ipak su mnogi otišli do Ole na instrukcije i razraditi strategiju.

Srednja i duga staza su startale zajedno, s time da nisu imale iste kontrole i kod timbranja/cvikanja je trebalo paziti na broj KT. Već na početku smo se razdvojili, Sina, Neno, Želalić i ja otišli u brdo, odmah visinske u nogama da ti pamet stane. KT 1 se sakrila u tvrđavi i nakon toga trk nizbrdo, svi četvero se držimo zajedno, trčimo relativno brzo za prve kilometre, prolazi nas Mrčela s kratke staze, tim dijelom idemo po označenoj stazi kratke kategorije, timbramo iduću kontrolu gdje se Duško smije na to da sam zaboravila da KT nije ista za srednju i dugu, dalje u trk i onda slijedi račvanje puta, lijevo gdje su oznake u brdo, a desno gdje nema oznaka nizbrdo. Želalić i Neno kreću u desno, a Sina i ja u lijevo. Razdvojili se i nema povratka, imam puno povjerenje u Sinu, ipak je ovo njegov teren. Opet se penjemo, opet visinske da ti pamet stane, sunčano je, ali grabimo uz neki povjetarac koji sve olakšava, dižemo se visoko i tražimo KT  koja treba biti na trafo stanici, dolazimo do trafo stanice, ali ne vidimo KT, kraj nas još dva trkača, Sina skreće na divlje, kamenje, trava, treba paziti gdje staješ, prvo nizbrdo pa uzbrdo i nalazimo KT. I nakon toga spust pa opet uspon i po grebenu.

Dakle, Sina je po grebenu letio, nisam ga mogla pratiti. Jednostavno na tom terenu treba trenirati da bi bio brz, ako ubrzam strah me da krivo ne zakoračim i ne ozljedim se, a za to ne treba puno. Vičem za Sinom da me čeka, istodobno mi je muka što me mora čekati i što sam spora, a opet čim pokušam ubrzati postajem nestabilna. Istovremeno meni s desna se pruža takav divan pogled, da barem mogu stati i slikati. Ali bude netko drugi 🙂

Dobar dio smo trčali po grebenu, sa Sinom su bila još dva trekera koji su se isto dobro snalazili i bili brzi. Nekako sam izvukla taj greben, spustila se do nekakve kućice i mislila da je tu kontrola kad ono ništa, dalje kroz travu i kamenje. Ame meni pomislim! Nema mi gore nego kad treba trčat i gaziti tamo gdje se ne vidi teren. Onda opet uzbrdo pa na stazicu i opet na vrh po grebenu do kontrole. Sve si mislim kad će postati lakši teren, ali ništa od toga. Opet trčimo nizbrdo po nečemu što uopće nije staza, kako je to većim dijelom bilo, nailazimo na kontrolu, timbramo pa dalje nizbrdo sve do Omiša, u Omišu dolazimo do asfalta i tražimo trafo stanicu gdje je živa kontrola. Sad je već postalo jako vruće, mene je ubio teren, polijevamo se vodom, Sina kaže da mu ne paše vrućina, jedemo, pijemo pa dalje u brdo. Opet se penjemo u brdo tražeći kontrolu, nešto je dalje nego što nam se učinilo, timbramo pa dalje.

E sada počinje rock’n’roll! Do iduće točke idemo uz stijenu, kroz takvu šikaru da ne vidimo uopće gdje stajemo, u glavi mi je samo Marina Maslek i njezina nezgoda sa zmijom, na svaki šuštanj me hvata jeza, u nekim trenucima je ta šikara toliko visoka da ne vidim uopće gdje je Sina, navigira me glasom, šikara mi dere noge, osjetim kako me sve bode, sad me već neizdrživo boli, psujem kao nikad, mislim si što mi je ovo trebalo, ovo mi je zadnji treking, nikad više! Tražimo kontrolnu, tj. Sina je traži, negoduje, trebala je biti negdje prije, grabimo dalje po siparu, kamenju, suhozidu, šikari, napokon nalazimo i iduću KT. Nailazimo na druge trkače koji idu u drugom smjeru, iduća KT treba biti kod kapelice u obnovi, ulazimo u mjesto u kojem su uglavnom ruševine, nailazimo na ljude i pitamo gdje dalje, a oni nas usmjeravaju natrag  na smjer od kuda smo došli, kažu „morate se vratiti prema Omišu“, a mi sad kako, očito smo fulali, zakrenemo kako su nam rekli, sve gledamo kud ćemo pa krenemo i vidimo druge trkače koji nas usmjere na skoro nevidljivu stazicu gdje je KT. Timbramo i gazi dalje.

Ovi su otišli ispred nas, očito imaju kontroli kao i mi, moramo stisnuti, slijedi trčljiva staza nizbrdo, udarili smo tempo, malo vidimo trkače koji su bili ispred nas pa ih idući tren ne vidimo, gledamo gdje su, trčimo dalje i skužimo da su otišli skroz na lijevu stranu, a kad Sina opet opali na divlje. Ovdje je prvi dio bio donekle trčljiv, ali nakon toga opet šikara, opet me bode, sad me već toliko boli da imam osjećaj da me netko bode iglama. Kratak uspon po stijenama i šikari do kontrole pa opet hvatamo ove što su nas preduhitrili. Od nekih smo brži nizbrdo, hvatamo ih, nailazimo na Marinu Maslek i skupinu drugih trkača i trkačica, svi prate Marinu i drugog trkača. Kažem Sini ako imaju sve kontrole kao i mi očito Marina zna čitati kartu, tu smo se zadržali s njima, ne žurimo dalje, Sini je vruće, pratimo ih. Malo jedni ispred drugih, ovaj tempo mi je lagan, uglavnom uzbrdo svi hodaju, mogla bih trčati, ali što mi vrijedi kad ne znam čitati kartu. Malo opet fulamo pa opet za Marinom pa nalazimo iduću KT. Držim se Marine, kaže mi da slobodno idem ispred pa joj odgovaram da nemam što ispred kad ne znam čitati kartu, znam da nije fer, ali tako je to u treku. Još nas je čekala KT 3 i nakon toga cilj. Ispred nas dečko (za kojeg u cilju saznajem da se zove Darko) koji ide malo brže i shvatim da je našao kontrolu, očito zna čitati, sjurim se nakon timbranja za njim i pratim ga. Kaže mi i on da slobodno idem, ali mu uzvratim da ne znam kud i nek se ne ljuti da ću se držati njega, taj dio opet hodamo, iako bih mogla trčati. Ubrzo dolazimo do kuća i asfalta, vidim Bilog u autu i pitam ga je li cilj ravno, odgovori da je i u tom trenutku ostavljam skupinu iza sebe, kako je trek, ne znam koliko imam do cilja, još ga ne vidim ni ne čujem, ali idem koliko mogu brzo, ostavila sam sve iz sebe da bih nedugo čula korake iz sebe, nemam vremena osvrtati se je li trkač ili trkačica, samo grabim, a onda sat oglasi da je prošao kilometar, nisam sigurna koliko dugo mogu još ovako brzo, a onda ugledam cilj u daljini, pomislim stisni zube kako ćeš na Istri, nema sad popuštanja, stisni još jače! I tako sam uletila u cilj, kao prva! 🙂 Nedugo nakon mene dvije trkačice koje su bile skupa u grupi sa mnom.

Pogledam u noge, a kad ono kao da sam izašla iz „Pasije“ 🙂 i pomislim nikad više! Sinine noge su otporne na takvu prirodu pa jedva da ima koji zarez na listovima.

Nakon toga druženje, proglašenje, organizirator se stvarno potrudio oko medalja, usudila bih se reći da mi je ovo jedna od najljepših medalja!

Ola kad me vidio pita pa gdje smo to išli, kaže trebali ste na makadam, a ne uz stijenu, ali Sina je odabrao takav put i tko bi mu što zamjerio kad me doveo do pobjede, kad bez njega ne bih znala doći ni do jedne KT. Noge su sad još lipše, bolje da sam iskidala njih, nego skupe komprese, ehehhhehe! 🙂

Na kraju je i Neno došao u cilj kao prvi, i tako dva „purgera“ netrekera osvojila postolje srednje staze uz pomoć Dalmatinaca, što ti je trkača ljubav i prijateljstvo! <3

 

P.s. ako mi fali koja kontrola u tekstu, jasno vam je zašto je tako 🙂