Trening sa štapovima – JGL

Svaki prosječan čovjek se sigurno pita što tjera čovjeka da se probudi u 4:00 ili 4:30 ujutro, spremi za brdo i ode trčati/hodati svake prve srijede u mjesecu Jutarnju Gelender Ligu, skraćeno „JGL“. Radi se o stazi s najstrmijim usponom do sljemenskog tornja, parking – gips – Gelender odnosno o dužini od cca 4,6 km i visine cca 760 m.

Svaki prosječan čovjek bi se počešao po glavi da vidi koliko ljudi se nađe na startu te lige i koliko ima nas luđaka! 🙂

JGL se ne može opisati riječima, morate te doživjeti, start je u većem dijelu godine po mraku, nakon toga, kolona trkača na single stazi, a onda cvrkut ptičica, buđenje prirode, savladavanje staze brzo ili sporo, kako već tko ima cilj za to jutro ili kako može, a gore neopisiva sreća radi bivanja u prirodi i pogleda na grad koji spava, tek se kreće buditi. Pri spustu nekako uvijek pomislim na pjesmu TBF-a „Grad spava, čujem mu disanje …“

Ta zagrebačka poznata utrka mjeri se samo u jednom smjeru, dakle kao uphill, dok nizbrdo svatko u svojem tempu. Netko hodajući, netko trčeći, a netko nešto između toga u društvu prijatelja trkača i dragih sugovornika, možda dobijete i poneki vrijedan savjet od vrhunskih trkača. 🙂

Ova moja prva srijeda u aprilu bila je namijenjena štapovima, trening je upao skroz neplanirano, jer je coach Žic već napisao cijeli plan treninga za ovaj tjedan, a naknadno sam se sjetila da je JGL i da bih se htjela „probuditi“ na Sljemenu, uz cvrkut ptica, lagani povjetarac, miris prirode i šume, a možda i s kojom zrakom sunca. Štapovi su bili jedino rješenje, jer neću umoriti noge, poslije ću odmah odraditi prvi dio današnjeg treninga na trenažeru, a izvrsno će mi doći za vježbati tehniku i za stjecanje iskustva.

Gelender.hr kaže da sam prve srijede u siječnju, kada sam se trudila sve trčati, stazu savladala za 51:25, prve srijede u veljači moj sat kaže za 49:37 (ne mogu naći reze iz 2/2019), a danas za 52:20! Dakle, potrčala sam samo tamo gdje je bila nizbrdica što znači svega par metara, ostalo sam sve odradila hodajući sa štapovima. Trudila sam se maksimalno ispravno ih koristiti, no negdje bih opet zamahnula u prazno, a na jako strmim dijelovima moram priznati da nije bilo nimalo lako (za razliku od Bikčevićeve staze). Dakako, bilo bi divno kad bih s njima znala trčati, međutim sada je prvo na redu hodanje, a s vremenom će doći i trčanje.

Na spustu sam srela brzog Nikicu (Nikola Smolić) pa sam htjela prokomentirati još što smo na Promini pričali vezano uz štapove i oboje smo zaključili da svemu treba pristupiti individualno. Nikica je u trčanju 10-ak godina i ono što je njemu kratka dužina, meni najčešće nije. Također, njegovo tijelo se već prilagodilo trčanju, dok se moje tek prilagođava i meni štapovi puno znače i na kraćim distancima, jer ako ih pravilno koristim na strmim usponim sačuvat ću noge, koje će onda biti lagane i svježe za iduću nizbrdicu ili trčanje po ravnom dijelu staze (kao što je primjerice zadnjih 10-ak km staze 100 milja Istre).

Također, moram spomenuti druge trkače koji su jutros koristili štapove kako bi savladali stazu JGL. Svi rade tipičnu pogrešku: ne pružaju lakat ispred niti iza sebe, na taj način štapove uopće ne koriste i uopće ne odrađuju onaj dio koji bi trebali – biti druge noge tj. zamijeniti ih! Većina drži štapove s rukama u položaju pod kutom od 90 stupnjeva i malo ispred sebe pružaju ruku, štap uopće ne ubodu u tlo, već kao da tlo miluju njime 🙂 a nakon toga se njime ne odguruju, već ruka dolazi do ravnine prsnog koša. Sve u svemu nisu napravili time ništa. S jednim trkačem, koji je imao biciklistički dres sam se stalno mimoilazila, jer je on trčao neke dijelove staze, ali sam znala da ću ga na zadnjoj dugoj uzbrdici prestići hodajući, jer sam vidjela da mu štapovi služe samo kao ukras (bez uvrede molim 🙂 sve pišem isključivo kako bih nekome od vas pomogla i možda potaknula da i sami krenete u nove avanture). Na vrhu sam mu podijelila savjet, iako nisam kompetentna (još) dijeliti savjete. Ali s druge strane, barem znam u teoriji kako bi se njima trebalo koristiti i odlučila sam se uhvatiti u koštac s njima, jer najlakše je reći „ ne znam se drugačije njima služiti, itd“, ali jeste li ikad pokušali? Jeste li ikad napravili trening samo da biste naučili kako se ispravno služiti štapovima? Znate li koliko biste si tako pomogli sami sebi i koliko biste bili brži, a noge bi vam bile zahvalne.

Do nove avanture sa štapovima 🙂