La Corsa della Bora (56.5 km 2380m D+)

I ove smo godine odlučili sezonu započeti s ovom, nimalo laganom, utrkom u susjednoj nam Italiji koja prolazi i dijelom Slovenije. La Corsa della Bora nazvana je po vjetru, točnije buri koja u to doba godine na obroncima i grebenima iznad Trsta poprilično puše. Prošle godine je taj esencijalni dio po kojem je trka nazvana izostao, ali ove godine smo se te iste bure mogli nauživati. Ne znam kako drugima, ali meni je u jučerašnjem tempu zbog kojeg sam se poprilično znojila baš prijala ta bura koja je na momente toliko puhala da mi je u jednom trenu na grebenu odnijela vizir i naočale. Čak sam u nekom trenutku pomislila sreća moja što nisam lagana kao perce, jer bi me otpuhalo. 🙂

Prošlogodišnji izvještaj s utrke je izostao, jer je ostavio gorak okus u ustima pa sam ove godine sama odlučila okupiti ekipu i odrediti vrijeme polaska, kao i raspored aktivnosti. U ovo doba godine ako idete u taj dio Italije svakako je bitno napomenuti da ne propustite posjet Palmanovi i obavite jeftin i brz šoping, jer Talijani zaista znaju spustiti cijene. Prošle godine smo to učinili večer prije utrke, a ove odmah prilikom dolaska u Italiju. Bukirala sam apartman u centru, što možda nije bilo najsjajnije, ali snašli smo se. Doma smo kuhali vegansku klopu i družili se, u goste su nam došli Katarina Kukučka i Igor Drašković koji su išli na istu trku, a Predrag Nikolić se kod nas malo okrjepio za vrijeme praćenja tima na IPER trailu (dio iste trke, u trek varijanti i dužini od cca 170 km). Ovaj put smo na utrku krenuli Nenad Ostojić, Bojan i Mia Grbić, Nikola i ja, a kasnije nam se pridružila i Karmela Devčić kojoj smo uskočili sa smještajem.

Plan je bio odraditi utrku što bolje za ovaj dio godine, skupiti neke ITRA bodove, Nenadu i meni ispraviti grešku i isprati taj gorki okus od prošle godine, a da bi nam to bilo što lakše imali smo najbolji support – Nikolu i Miu. Večer prije smo se dogovorili gdje će nas čekati i što nam trebaju pripremiti. Sve je bilo spremno na vrijeme, a ujutro buđenje u 4h da stignemo iznijeti sve stvari iz apartmana (nakon trke i glasanja u konzulatu je bio predviđen povratak za Zg), doručkovati i spremiti se pa pravac start.

Ovogodišnja staza je izmijenjena u jednom dijelu tako da se penjalo na greben, a nakon toga strmi spust po siparu u zavojima, također je novina bio start u valovima prema ITR-inim bodovima. Bojan je nažalost prekasno prijavio trku pa je trčao pod imenom trkača koji je odustao i tako morao krenuti 15 min iza Nenada i mene, ali znala sam da će nas stići. Spartancu ništa ne znači 15 min zaostatka 🙂
Nekako je start prebrzo opalio, ovaj put sam odlučila šuškavac navući preko Salomonovog prsluka, da se ne bi dogodila pogreška od prošle godine da cijelu stazu odtrčim u šuškavcu i tako prokuham. Štapove sam odmah rasklopila, međutim pogreška je to bila za prvih 10km. Prvih 10-ak km čini dobar dio spusta, ništa tehnički previše zahtjevno, dobar dio makadam s nešto singlica, a u tom dijelu je trebalo skinuti šuškavac i staviti ga u prsluk. Teško izvedivo sa štapovima, ali snašla sam se. Još i prije nego što sam počela skidati šuškavac u trku shvatila sam da nisam zakačila prsluk s prednje strane i kad sam skinula šuškavac na pola fino je prsluk počeo plesati na sve strane. Na rukama rukavice, a preko njih rukavice od štapova, vezanje prsluka je bilo poprilično izazovnom u datom momentu i pomislim kako sam tako blesava i nisam to na startu napravila na vrijeme. Ovaj prvi dio odlučim ići polakše, jer sam ga prošle godine odradila prebrzo.

Prvi dio staze je spust prema Sloveniji, a zatim se krećemo prema visoravni Bore, jučer onoj pravoj vjetrovitoj. Ovdje nas je zaprepastio pogled na Trsatski zaljev i Capodistria, jer dan je bio sunčan i vedar, idealan za trčanje!

Dobro se osjećam, guštam, jedino počinjem osjećati žulj na desnom stopalu i pomislim samo da se ne dogodi isto što i na Northern Dalmacija Trailu (veliki žulj upravo na tom dijelu). Penjemo se poprilično vertikalnim usponom iznad Trsta i tu mi nekako bude lagano, prestignem dobar dio muških i jednu ženu ispred sebe. I nastavljam u nekom okej tempu. Plan je bio da nas Nikola i Mia čekaju na 21.km, ali iznenadili su nas već na 11.km, Nikola snimajući za HFTV 🙂 a Mia bodreći. Nakon tih 10-ak km zaključujem da ono što slijedi liči baš na dalmatinski teren, s puno uspona i spusta. Negdje prije grebena pomišljam gdje je Bojan, mislila sam da će me već prestići, okrenem se kad ono eto njega, korača kao da ne idemo uzbrdo, slijedi nam greben, Bojan skakuče i skoro da je odletio, a u isti moment nalet bure nosi moj vizir i naočale, lete, uspijevam ih skupit prije završetka grebena, veselim se svakom doticaju kamena, a onda takav strmi spust, pomislim kako Neno negdje gušta i da je staza baš stvorena za njega, da bi čak Dane guštao na ovoj stazi. Na 21. km čekaju Mia i Nikola, bodreći, miksaju rehidromkis, mijenjaju bočice, popravljaju slušalice od mp3-a koje za trke moram pod hitno promijeniti. Govorim Nikoli kako me žulj ubija, a on meni da kakav žulj, da me ništa ne boli, da nemam žulj i neka samo trčim. Ništa, piči dalje, očito nemam žulj 🙂 Noge su mi baš umorne i teške, vikend prije sam se fino satrala s malo kilometara i 3000m uspona po Sljemenu, dan iza dužina tako da sam preko tjedna jedva hodala i sada to osjećam. Guštam, ali mi je baš teško.

Na dijelu s kojeg se vidi Trst srećem Gabinog Marka koji je krenuo večer prije na 100milja iste utrke i viče mi da sam 5. u trci, ali pomišljam kako ne zna da iza nas ima još curki koje su kasnije startale i da to ništa ne znači. Želim što bolje bodove i borim se sama sa sobom. Pomišljam kako mi je DUT u odnosu na ovo bio totalni pis of kejk! Puls mi nije bio ovako visoko, noge me uopće nisu boljele, osim koljena. Negdje oko 33.km gdje je bila okrjepa za koju smo se dogovorili da nas naš support neće čekati, dolazi mi iza leđa curka finog trka za koju odmah skužim da je na mojoj trci i da me upravo prestigla, skreće na okrjepu, a ja pičim dalje, jer sve imam. Slijedi nizbrdica, nastojim joj pobjeći, na kraju nizbrdice čekaju Nikola i Mia snimajući, govore mi da sam 4., a ja rekoh nema šanse i upravo me prestiže curka iza mene, stala je na okrjepu. Nisu oni shvatili, teško je bilo pratiti s obzirom na veći broj trkača. Trčim dalje i trudim se dati sve od sebe, da me ta curka ne uhvati.

Nakon još kojeg kilometra, prelaska preko ceste ulijećem u takvu gužvu da mi nije jasno, odakle svi ti trkači, a onda shvatim da je krenula utrka na 21km. Ima ih toliko, spori su, vičem: scuza, please move, esxcuse me, opopop, can I pass i sl. 🙂 Međutim, oni svi misle da mogu trčati brže, a problem je u tim situacijama što ne vidiš teren ispred sebe, već samo njihove noge, što znači i potencijalnu ozljedu koja mi zaista ne treba na početku sezone. Nevjerojatno mi je kako se ne žele pomaknuti, nema tog trkača ili trkačice s moje staze ili neke druge, a koji je brži od mene da ga ne bih pustila. Pomalo se svađam sa samom sobom i njima na hrvatskom 🙂 pomalo ih pokušavam prestići što je na stazi koju uglavnom čine singlice poprilično teško. Slijedi okrjepa na koju je stiglo toliko puno trkača, a okrjepa mala da je bilo dobiti i malo vode ravno zgoditku, a postalo mi je vruće, skinula sam i navlake za ruke, pokušavam dograbiti vodu, kad ono prije mene to uspije onoj curki koja lovi mene i ja nju. Ona uspijeva dobiti vodu prije i odlazi u trk, nakon što sam uspjela uloviti tu vodu pičim dalje, opet se probijajući kroz tu masu ljudi, ugledam je ispred sebe i odlučim pratiti. Međutim ona na takvoj uzbrdici koja je meni sada već nemoguća za trčati, lagano trči i shvaćam da je jednostavno ne mogu pratiti, bolja je i to je to. Stišćem zube i govorim si nema sad natrag, stisni koliko možeš i trči! Nakon toga nam je slijedila okrjepa na 46.km gdje su nas čekali Nikola i Mia, dolazim gotovo na rubu suza da ovo nije za mene, da mi je trka prebrza, da se ovako ni sekunde nisam osjećala na DUT-u, a oni me ušutkavaju, pokušaju oraspoložiti, tjeraju da jedem, jer nisam mogla pojesti gel koji je bio predviđen za dio staze do njih (stisnuo mi se želudac pa ga je dodatno stiskala majica, kada je puls visoko nema za mene više ništa osim HIGH 5 4:1, ni gelovi fini kao puding niti išta slično, samo za nuždu i svaki slučaj!), govorim im da sam 6., da me ta curka prestigla, oni me uvjeravaju u suprotno, ali neka im.

Slijedi spust prema plaži, spustevi su svi tehnički zahtjevni, dalmatinski kamenit teren, nizbrdice na kojoj većina trkača ispred mene hoda kao po jajima, pokušavam ih prestići koliko mogu. Nailazim na jednog trkača s moje staze koji je previše pristojan za prestizanje, Slovenac i ohrabrim ga da preteknemo sporije, slijedi plaža, opet gužva, biram dio označen crvenim trakicama gdje su svi otiši iznad plaže osim mene, preduhitrim tu dobar dio trkača, slijedi još malo plaže i onda uspon za kraj. Ima svega još par kilometara, ali nikako cilj, a cijeli taj dio od plaže je u brdo prvim dijelom asfaltiran pa onda slijedi makadam pa stepenice pa opet asfalt. Znam kako izgleda dio pred cilj, a nikako do njega doći! Ugledam mali tunelčić i znam da imam još zaista malo, krug oko stadiona i u cilju sam. Htjela sam stisnuti par minuta ispod 7h, ali jednostavno nije išlo, bar ne jučer. Ispalo je 7:08, što je 45min bolje u odnosu na prošlu godinu. Na kraju sam bila u pravu, 6. žena po redu (prošle godine sam bila 15.) i poprilično zadovoljna za prvu trku ove sezone. Nakon toga pivica, druženje, glasanje u konzulatu, pizza i pivo pa povratak kući. Dečki su naravno došli daleko puno prije mene, Bojan Grbić 6:11 i Nenad Ostojić 6:26.